StoryEditor
ObalaPODIZVOĐAČKA POSLA

Stup pod Perunom nazvan ‘Jutro‘, mnogima se sviđao ali je bez puno razmišljanja bagerom sravnjen sa zemljom. Umjetnik Boris Šitum s time se ne miri...

Piše Sandi Vidulić
15. svibnja 2021. - 17:33

Surovi krajolik nekadašnje Poljičke Republike, u kojem je bilo teško opstati u stara vremena, nije se umnogome promijenio, osim što njime danas prolaze ceste i niknula su nova naselja.

Na sjevernoj strani mitske staroslavenske gore Perun, gdje često udaraju gromovi i izazivaju požare, jedno vrijeme putnike je dočekivao neobičan prizor. Sav u jarkim bojama, plavoj, žutoj i crvenoj, isticao se stup nekadašnjeg dalekovoda kao blistava vertikala usred krške goleti opustošene požarima.

A onda je jednoga dana stup nestao. Vozači na cesti Žrnovnica – Srinjine više ga nisu vidjeli, a i lokalni mještani, koji su bili zadovoljni što je do njih došla umjetnost, ostali su bez svojega stupa u bojama optimizma.

Riječ je o umjetničkom djelu kipara i suvremenog umjetnika Borisa Šituma "Jutro". On je 2005. izveo intervenciju na stupu dalekovoda između Srinjina i Žrnovnice koji je tada već tridesetak godina bio izvan funkcije, odnosno nije bio u mreži elektroopskrbe. To područje je nekad bilo šumovito, no u vrijeme kada se Šitum tom rutom vozio na posao, u pitanju je bio opožareni krajolik.

U njemu se uzdizao betonski stup isključenog dalekovoda izgrađen 50-ih godina 20. stoljeća, u vrijeme poslijeratne elektrifikacije, kada uz gromove i munje, za koje se u stara vremena vjerovalo da ih odašilje bog Perun, na ovo brdo dolaze prijenosnici električne energije visokog napona. Kao istrošeni trag jednog vremena, stup je stajao lišen funkcije i smisla.

Umjetnik mu je dao novu dimenziju, kako nam kaže, nazvao je stup "Jutro" zbog svog odlaska na posao u kojem se susretao s njim vozeći kroz opustošeni krajolik. Usred njega ugledao je priliku da reagira.

– Kad sam se toga dohvatio, nisam mogao prestati, pomogli su mi profesionalni penjači, podršku su dali mještani, na otvaranju je bila klapa "Lišnjak" iz Srinjina. Projekt su potpomogli Županija i Grad Split, a intervencija je ostvarena uz suglasnost HEP-a. Bio sam vrlo zadovoljan intervencijom. S kompozicijom primarnih boja, kao osnovnih energetskih silnica, stup je ponosno stajao u krajoliku – prisjeća se Šitum.

Intervencija na stupu trajala je nekoliko mjeseci, sanirana su oštećenja na betonskoj površini, korištene su velike količine kvalitetnih boja koje je umjetnik dobio u donaciju, a u projektu su sudjelovali speleolozi Tonči Rađa i Petronije Tasić, koji su se penjali i izveli sanaciju i bojenje.

A onda je prije dvije godine stup srušen u nekoliko poteza bagerom. Bez da je umjetnik znao. Šitum kaže da se i danas zgrozi zbog bešćutnosti i nerazumijevanja onih koji su njegovo djelo tako lako uništili. Zbog toga, kaže, ne želi odustati.

– Angažirao sam statičara, koji mi je rekao da nikakve sigurnosne opasnosti na koju su se oni pozivali nije bilo, jer da takvi stupovi mogu biti statički opasni onda kad su spojeni na žice, što ovaj nije bio – objašnjava Šitum i dodaje kako stup nije bio uz cestu, već da je svemu kriva nebriga organizatora posla.

HOPS je dao posao izvođaču "Svodu", a ovaj je našao svog podizvođača, kojeg ni najmanje nije bilo briga, niti mu je itko rekao, da je to što ruši umjetničko djelo.

Nakon rušenja, u "Hrvatskom operatoru prijenosnog sustava" (HOPS), državnoj tvrtki koja je u međuvremenu osnovana da osigurava distribuciju električne energije, izrazili su žaljenje. Šitum je uvjeren kako naredba da se ruši njegov stup nije stigla s visoke upravljačke pozicije.

Ističe čelnika splitskog ogranka HOPS-a Zorana Sinovčića, koji je htio pomoći da se nađe rješenje na obostrano zadovoljstvo. On je Šituma, koji je u međuvremenu uzeo odvjetnika, povezao s Upravom u Zagrebu.

Pregovori s čelnim ljudima monopolističkog distributera dobro su počeli, razgovaralo se o mogućnosti obeštećenja umjetnika ili replike stupa koja bi se kao umjetničko djelo postavila u krajoliku.

– Isprva nisam pomišljao na repliku, ali mještani kojima je stup značio, kao i to da se netko njih sjetio na način da tako nešto postavi, potaknuli su me da u tom smjeru razmišljam. Ali, taman kad smo krenuli ozbiljnije pregovarati, promijenila se Uprava HOPS-a i sve je palo u vodu. Otada traju naši bezuspješni pokušaji da s njihovom pravnom službom išta dogovorimo, oni samo traže načine kako da ništa ne naprave – ogorčen je Šitum.

Priča se otada razvlači već dvije godine. Kad je stup bio srušen, iz HOPS-a su za "Slobodnu" dali izjavu kako su stupovi iz tog vremena bili prestari da bi ih se sačuvalo, ali su izrazili spremnost da u suradnji sa Šitumom naprave repliku dalekovoda "Jutro" koji bi bio u funkciji prijenosa električne energije. No, sada su izgleda okrenuli ploču, što se može vidjeti na osnovi odgovora koji smo od njih dobili.

– Prema informacijama stručnih službi HOPS-a, predstavnici tvrtke su u kontaktu sa Šitumom i osobama koje su relevantne za rješavanje ovog predmeta. Pokušava se iznaći adekvatno rješenje koje bi jednoj i drugoj strani bilo prihvatljivo, a koje bi se temeljilo na propisima, budući su polovična rješenja uređenja stupa "Jutro" dovela do situacije u kojoj se danas nalazi g. Šitum, ali i HOPS – poručuju iz te tvrtke.

HOPS je, prema zadnjem financijskom izvješću, koje su predali za poslovanje u 2019., ostvario samo u toj godini čistu dobit od 132 milijuna kuna. Dakle, nije da ne bi mogli financirati postavljanje jednog stupa ili obeštetiti umjetnika. Također, oni se na svojim stranicama pohvale kad učine nešto dobro, znajući da im to ide u prilog. Tako su nedavno objavili da u suradnji s udrugom BIOM sudjeluju u zaštiti ugrožene ptičje vrste bjelonokte vjetruše. I to tako što je postavljeno pet kućica za gniježđenje na jedan infrastrukturni objekt.

No, u HOPS-u su izgleda procijenili da, za razliku od rijetkih ptica, umjetnik u Hrvatskoj nije vrsta kojoj prijeti izumiranje, unatoč sve težim prilikama u kojima preživljavaju, pa opstruiraju dogovore već dvije godine, kako nam tvrdi Šitumov odvjetnik Domagoj Olujić.

– Boris Šitum je uz suglasnost Hrvatske elektroprivrede izradio autorsko djelo na dalekovodnom stupu u vlasništvu HEP-a, koji je srušio stup, iako je predstavljao autorsko djelo te je uživao pravnu zaštitu u smislu odredbe članka 79. Zakona o autorskim i srodnim pravima. Po tom je članku HEP kao vlasnik izvornika autorskog djela kojemu je autor bio poznat propustio obavijestiti autora o uništenju autorskog djela i ponuditi mu otkup po cijeni stvarne vrijednosti. Mi smo im dali opciju da plate iznos ili da naprave obnovu autorskog djela u gabaritima koji su postojali prije rušenja – objašnjava Olujić i dodaje kako su sve vrijeme mislili da će se bez tužbe uspjeti nagoditi, jer je u jednom trenutku postojala mogućnost, da bi potom opet sve bilo vraćeno na početak.

Što se tiče odgovora koji smo dobili od HOPS-a, a po kojem su jedna i druga strana u kontaktu kako bi našle rješenje, Šitum ironično napominje da su u kontaktu samo onda kad se pravna služba HOPS-a, koja je preuzela slučaj, povremeno javi na njegov poziv ili poziv odvjetnika, a Olujić kaže kako taj odgovor samo potvrđuje da pregovori nikako da se zaključe nečim što bi bilo relevantno.

O umjetničkoj vrijednosti stupa, odnosno "Jutra" kao umjetničkog djela, Boris Šitum pribavio je stručno mišljenje sadašnjeg ravnatelja Moderne galerije u Zagrebu Branka Franceschija, koje je poslao HOPS-u, predgovor u katalogu pisao mu je dr. Dalibor Prančević, a vrlo pohvalno se u "Slobodnoj" izrazio i predsjednik HULU-a Vice Tomasović.

Šitumova intervencija na stupu dalekovoda koji je bio izvan upotrebe oslanja se na tradiciju umjetničke avangarde, ali je i site-specific djelo koje ima smisla u određenom društvenom kontekstu i na posebnoj lokaciji.

Primarne boje u modernoj arhitekturi i dizajnu javljaju se u njezinim počecima. Dovoljno se sjetiti ikone avangardnog dizajna stolca od Gerrita Rietvelda koji je nastojao ostvariti Mondrianov kolorit u trećoj dimenziji. Sam Piet Mondrian smatrao je kako arhitektura treba ići korak dalje od slikarstva. Jedan od pionira moderne arhitekture Bruno Taut također je koristio primarne boje oblikujući radnička naselja u Njemačkoj između dva rata, što nije bilo posve prihvaćeno među puristima modernizma Mies van der Roheom i mladim Le Courbusierom, koji je rekao kako misli da je njihov prijatelj Taut slijep na boje kad radi takvo što. A on im je odgovorio da nije problem u njemu, već da su njihove bijele zgrade nedovršene.

I kod nas je nakon obnove koja je slijedila u godinama poslije Drugog svjetskog rata bilo slučajeva kada su se javljale boje da bi se njima naglasio optimistični duh obnove i nova vrsta života koji se proklamirao u socijalističkom društvu. Povjesničarka umjetnosti dr. Antonija Mlikota tvrdi kako su modernističke zgrade koje su izgrađene u poslijeratnoj obnovi teško stradale povijesne jezgre Zadra imale vedre i prodorne boje te se zalaže za njihovu obnovu na fasadama.

Interijeri gradskih kavana i restorana 50-ih također su se dekorirali modernističkim slikama, skulpturama, mozaicima ili tapiserijama, a poznat je spor oko obnove Ritz bara u Zagrebu, koji je nastao suradnjom Ede Murtića i članova Exata 51, oko koncepta oblikovanja ove kultne kavane. Modernizam je postao simbol urbaniteta, a optimistički kolorit znak vitaliteta novog doba u kojem živi socijalistički čovjek.

Modernizam u arhitekturi i dizajnu bio je ruho u koji se odijevalo novo doba, ali on je bio rezerviran za gradove. Sela u okolici Splita bila su u velikoj oskudici s infrastrukturom, nerijetko i bez vode i s lošim putovima, kojima je radna snaga odlazila živjeti u gradove u procesu nagle urbanizacije, kad je bilo potrebno što više ljudi za pokretanje tvornica. Ti došljaci trebali su učiti kako upotrijebiti grad, što je jednom rekao arhitekt akademik Dinko Kovačić prisjećajući se radionica na kojima su on i kolege šezdesetih godina pridošlim stanarima u Split 3 objašnjavali kako živjeti novu svakodnevicu u onom što su projektirali.

Stup koji je Šitum bojao, a HEP srušio, gradili su i seljaci koji su u onim godinama dovodili materijale na teško prohodno brdo Perun na magarcima i konjima. Pedesetih se godina organizira prijenos električne energije kao samostalna djelatnost u Hrvatskoj, a u Splitu je 1956. osnovano poduzeće "Elektroprijenos" za područje čitave Dalmacije. Bila su to vremena u kojima su se mnogi ljudi našli između dva identiteta, seoskog i urbanog, gradeći napredak svojim rukama. Tih vremena više nema, kao ni srušenog stupa bivšeg dalekovoda koji je svojim vitalnim bojama i nazivom "Jutro" odašiljao nadu u početak nečeg boljeg. Hoće li se vratiti tamo gdje pripada?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. lipanj 2021 11:11