StoryEditorOCM
Dalmacijamisija u maliju

Mladić s Hvara shvatio da sreću neće pronaći radeći za šankom: 'Dok sam u pustinji razdvajao zaraćena plemena, misli su mi i dalje bile na mom škoju'

8. siječnja 2020. - 14:11

Na našim škojima ljudi znaju reći da je dobro kad se "krv miješa", da su onda otočani mentalno jači, zdraviji, otporniji i izdržljiviji, a to vjerojatno znači da su i snalažljiviji, ne samo doma, nego i o'doma.

Upravo je takav Fabijan Belić Roče (24), kojemu je otac Tonči fetivi bodul, a majka Gabriele Krause Njemica. Njih su se dvoje zagledali dok je ona svojedobno ljetovala u Jelsi. Mladić je nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja za hotelijersko-turističkog tehničara, kao i mnogi drugi, otišao u bijeli svijet "trbuhom za kruhom", a danas je već iskusan njemački vojnik s odrađenom šestomjesečnom mirovnom misijom u Maliju.

Prije Nove godine sastali smo se s njim na Hvaru i porazgovarali o tome kako je završio baš u vojsci.

– Majka mi je Njemica i još kao dijete svake sam godine išao u posjet djedu i baki, pa i ostaloj rodbini. Kad je moj stariji brat Rino završio srednju školu, otišao je u Njemačku, sada se tamo već i oženio, a živi i radi u Mainzu. Budući da imamo dvojno državljanstvo, i ja sam krenuo njegovim stopama, želio sam steći nešto radnog iskustva u svojoj drugoj domovini.

Najprije sam se zaposlio u Frankfurtu kao šankist, ali ubrzo sam shvatio da to nije za mene, moje ranije bavljenje sportom i predispozicije općenito tražile su nešto bolje, izazovnije. Jedan moj dobar prijatelj savjetovao mi je da se okušam u vojsci i ja sam ga poslušao.

Kako je tekla ta prilagodba, je li bilo teškoća?

– Jednostavno, nije bilo nikakvih problema. Prijavio sam se u vojarnu planinskog pješaštva u Berchdesgadenu (Bavarska), prošao sam proceduru prijama i s određenim oprezom potpisao ugovor na samo godinu dana. U tom trenutku bio sam jako sretan jer su mi roditelji, s obzirom na moju dob, govorili da je Njemačka tijekom Domovinskog rata bila uz Hrvatsku, da je prijateljska država koja nas je među prvima priznala.

 

 

Naravno, obuka je u svim vojskama najteža, međutim, ja sam svoje obveze odrađivao marljivo i do kraja savjesno, pa su me svi zavoljeli. Meni se to svidjelo, osobito skijanje i penjanje, tako da sam već uskoro potpisao drugi ugovor na pet godina profesionalne karijere, koji mi istječe u prvoj polovini 2021. godine.

Kako si onda dospio u Mali? Tu zemlju sve češće uspoređuju s Afganistanom, tamo zbog etničkih sukoba gine domicilno stanovništvo, pa i vojska...

– Zna se da njemačka vojska sudjeluje u mirovnim operacijama. Ove godine na redu je bio Mali, ja sam prošao sve potrebne tečajeve i prijavio se za taj kontingent. Najvažnije je da su vojnici dobro obučeni i da poštuju pravila postupanja, premda situacija nije baš bezazlena.

Stvarno se gine, primjerice, početkom lipnja je u samo jednom napadu na selo Sobale Kou, blizu Sangha, ubijeno gotovo stotinu ljudi, tamo su vrlo česti sukobi plemena Dogona (lovci) i Fula (stočari).

 

 

Mene je dopao pustinjski grad Gao, gdje je pjeskovito i jako vruće. Radili smo na osiguranju naših snaga i, sve u svemu, bilo je to vrijedno iskustvo koje se može steći samo u vojsci. Uglavnom, meni je stalno bilo na pameti da svi putovi vode natrag na moj škoj, jer ima li išta ljepše nego popiti kavu u nekom kafiću tik uz more.

Nažalost, samo nekoliko dana nakon mojeg povratka opet se u Maliju dogodila strašna tragedija, u jednoj od vojnih operacija poginulo je čak 13 francuskih vojnika.

Boravio si u još nekim državama, pretpostavljam da je i to bilo dragocjeno iskustvo?

– Istina je, 2017. bio sam na desetodnevnom hodočašću u Czestochowu (Poljska). Krenuli smo iz Varšave, lagano i opušteno, pješačili smo po 35 kilometara dnevno i na kraju smo prevalili 330 kilometara. Moram reći da vojnici iz nekih drugih država nisu bili baš spremni za takve napore, ali dobro sve smo odradili u zajedništvu, dakle, suradnji i međusobnom prijateljstvu.

Iste sam godine s kolegama bio u Lourdesu (Francuska), a najdraže mi je bilo to što sam se tamo susreo s hrvatskim vojnicima, visokim političkim dužnosnicima, pa i s hvarskim policajcem Hrvojem Gudeljom, s kojim se i nakon toga povremeno viđam kad sam na otoku.

 

 

Svi su oni bili iznenađeni time što jedan vragolasti Hvaranin služi u snažnoj i vrlo discipliniranoj njemačkoj vojsci. Odreda su mi govorili da se čuvam, a ja sam im uzvraćao da se ništa ne brinu jer ću se nakon isteka ugovora ionako vratiti svojima u Hrvatsku.

Je li bilo još kakvih iskustava, zanimljivosti?

– U Maliju sam sreo jednog malog crnca koji je nosio dres našeg nogometnog reprezentativca Rakitića. To mi je bilo drago, osjećao sam se nekako ponosno i skoro da sam mu ponudio bombone i čokoladu, ali želuci te djece naprosto nisu naviknuti na slatkariju, brzo se napušu, onda povraćaju ili dobiju proljev. Ali kad im ne damo, ako su u grupi, počnu nas gađati stinčicama.

Lani sam također sudjelovao u najvećoj NATO-ovoj vježbi do sada, Trident Juncture 18, koja se održala u blizini Trondheima (Norveška), gdje se okupilo čak 50 tisuća vojnika iz 31 države.

U regiji fjordova proveo sam tri tjedna i dobro sam zapamtio preživljavanje na minus 22 Celzijeva stupnja, noge su mi još uvijek smrznute, nikako da se ugriju. Bio sam još na jednoj velikoj vježbi u austrijskim Alpama, također tri tjedna, prikupilo se dosta iskustva, tko bi sve to nabrojio.

Dobro, sve češće si na škoju, kad se posve vraćaš?

– Stekao sam brojna poznanstva i prijateljstva, tako da nikad nisam sam, uvijek netko dolazi sa mnom. Sada su mi tu Marcel Eberhardt, Anne-Sophie Remmert i Tobias Kannapin, lijepo se družimo, oni uživaju u ljepotama otoka Hvara.

 

 

Zaradilo se i nešto novca, u Jelsi planiram sagraditi kuću, skrasiti se i nastaviti obiteljsku tradiciju bavljenja turizmom. Dobro je proći sve, ali nikad ne zaboraviti domovinu. Vidim da ona itekako žudi za boljom demografskom slikom, činjenica je da bez ljudi nema ni države, nema boljitka za Lijepu našu. Zato bih poručio svima koji odlaze – idite, ali samo privremeno, a kad zaključite da je dosta, vratite se te svoja novostečena znanja i iskustva darujte našoj Hrvatskoj – poručuje ovaj mladi Jelšanin.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. travanj 2024 00:30