Baš tim riječima o konačnom prekidu žeđe na Drveniku Velikom, otoku trogirskog arhipelaga, jučer nam priča drvenički ugostitelj Jerko Jukić.
On je s ostalim mještanima, a na ovom otoku ih je oko 240 izvan sezone, te s brojnim turistima zbog kojih ovaj otok broji više od 1500 ljudi, muku mučio zbog suše.
Problem se, kako to obično kod nas biva, skrivao u birokraciji pa su se tako miješale i mijenjale nadležnosti za koncesiju vodonosaca, od državne do lokalne razine. Za to vrijeme dok je birokracija stajala, a s njom i vodonosci, otočani trogirskog, ali i susjednoga šibenskog, te zadarskog akvatorija vapili su za vodom. –Je istina je, vodu smo dobili u svibnju, znamo da svatko ima pravo na 2 vagona, ali u lipnju ni kapi, tribalo je te vrućine priživiti, a pogledajte koliko nas gostiju posjeti, a di su tek nautičari, kako im objasniti da smo primamljivo, turističko mjesto, a špine su nam prazne? – prisjeća se Jerko Jukić sušnih dana, sada kada je i na njegov otok konačno došla voda.
Zajedno s otočanima na državne se institucije ljutio i Mladen Karaman, vlasnik vodonosca “Kapetan Mrs”, smatrajući kako je država davanjem koncesije za samo jednu kunu ostale vlasnike stavila u neravnopravan položaj.
Je li koncesija i plaćanje vode za žedne otoke u nadležnosti Grada ili Ministarstva regionalnog razvoja i europskih integracija, otočanima je manje važno, oni bi htjeli samo malo, a to je da konačno ne budu žrtve birokratske zavrzlame.
Sada su nakon spasa iz cijevi vodonosca “Bočac” na neko vrijeme odahnuli, nadamo se da će i nedavni SOS za vodom s Drvenika biti i posljednji ovog sparnog ljeta.
OJDANA KOHAREVIĆ