"Da je skupit sve zetove, neviste i unuke iz ovog zaseoka, osam jezika bi govorili"

To pitanje iz naslova ove reportaže - ma ni kolika je penzija, ni koliko unuka imaš, nego gdje će te pokopat - koje mi je kao šlagvort zazvonilo dok sjedam za računalo napraviti ovaj zapis iz sela Grabovca, općina Šestanovac, čuo sam davno, svjedočeći susretu, nakon puno vremena, dvojice staraca koje veže isto mjesto rođenja i različiti životni putovi.

Jedan je ostao, drugi otišao, kao što se to već odlazilo iz ovih sela s one strane brda, a tad, kad su se sreli, nakon što se elipsa njihova sve zadihanijeg disanja, sasvim izvjesno, zatvarala, i kad bi se nakon prijeđenog puta trebalo debelo osvrnuti za sobom i podnijeti račun, u jedno naizgled prostodušno i banalno pitanje stala je gola esencija: hoće li smireno tijelo doći istoj onoj grudi kao potvrda da se duh nikad od nje nije odvojio. Ili, pak, neće. Tj. odlazeći trbuhom za kruhom, bez obzira koliko se zaklinjalo u privremenost, a nada u povratak plamtjela, tinjala ili gasnula, tek s odlukom o ukupu ‘u mjestu stalnog boravka’ odlazak biva konačan. I bespovratan.

Otišli u Amerike

Ah, te seobe. S tim u vezi, tekstopisac će, za potrebe ovog teksta posuditi teoriju jednog svog prijatelja - izrečenu usred rasprave o ‘kolinu’, ‘fetivima’ i ‘dotepencima’, te odakle je tko ako je čitava povijest zapravo povijest migracija - koji je mudro zaključio da si odande gdje ti je grobnica, a ne gdje si rođen ili gdje si ostavio najveći komad života...

Da, iz Grabovca, mjesta uz Napoleonovu cestu na razmeđu Imotske i Omiške krajine - administrativno su, zavisno od države do države, pripadali i jednima i drugima - odlazilo se oduvijek, a zvali su nas zbog seoskog groblja, te tim povodom i formirali svojevrsan odbor za doček, kako bi novinaru koji, prije nego što sjedne slagati priču, voli imati što više informacija bili pri ruci.

- Meni je sestra od osamnaest godina otišla u Novi Zeland udati se za čovika kojeg prije nikad nije vidila - priča Stipan Šarić (85), umirovljenik, s mirovinom zarađenom u splitskom ‘Univerzalu’, koji se povukao u rodni Grabovac, gdje posjeduje lijepu, novu kuću i malo loza oko nje.

- Od nas četri brata samo sam ja osta u Hrvatskoj - govori Josip Kusić (60), umirovljenik (dio mirovine iz Domovinskog rata, a dio od radnog staža u PIS-u i Općini) koji još ima energije za bavljenje građevinskim poduzetništvom.

- I ja sam radio u Njemačkoj - prisnažuje Ivan Dujmović Rokovac (80), treći od onih koji su nas dočekali, a potom nas počinju, Stipan ponajviše, počinju zasipati podacima.

Još koncem devetnaestog stoljeća četrdeset momaka iz ovog sela otišlo je u Amerike, Sjevernu i Južnu. Tridesetih godina prošlog stoljeća četrdeset galantara iz ovog mjesta - Medov Dolac, tamo odakle su potekli Raosovi ‘Prosjaci i sinovi’ u susjedstvu je Grabovca - odlazilo je u Češku. Šezdesetih i sedamdesetih ljudi u putovi su vodili u Austriju, Njemačku i Švicarsku, nešto manje u Švedsku.

Dio njih je sagradio i nove kuće ovdje... Sad se vraćaju najviše onih koji u Splitu ostanu bez posla, a stan nisu stekli. Žene najviše rade sezonski po Brelima i Makarskoj, a muškarci na građevini. Još 1905. godine u Grabovcu je bilo 224 dima i 1553 stanovnika, a danas ih je oko 400. Seoska škola, otvorena još 1873. godine, koju je u najboljim danima znala imati i po 500 učenika, zatvorena je prije petnaestak godina, a četrnaestoro mališana sada svakodnevno na školovanje putuje u Šestanovac. Srednjškolci putuju u Imotski... Deja vu.

Odavde je potekao Grgo Kusić (1892. - 1918.), komad ljudine visok 237, najviši vojnik u austrougarskoj vojsci. Da se rodio stoljeće kasnije, vjerovatno bi završio u NBA ligi, a ovako je skončao kao pripadnik osobne garde cara Franje Josipa. Sve gledam hoću li po Grabovcu ugledati kakvog njegova bliskog rođaka, nekog dvometraša, kad ništa.

- Čuo sam za njega, al’ ne znam od kojeg je roda nas Kusića - kaže Josip.

U svijet je iz ovog sela u Zabiokovlju krenuo i Toma Aleksa Dundić, veliki heroj ruskog Oktobra, koji je u jurišima predvodio Kozake, a u svoje 24 godine života jednako toliko puta bio je ranjen. Njegovu već odavno filmovanu biografiju istražio je dr. Mijo Milas, a Aleksa (to mu je nadimak) nosilac je navišeg odlikovanja među svim našijancima, sudjelnicima Revolucije.

Akademik Zvonko Kusić ovdašnjih je korijena.

A predaja, zabilježena i u knjigama, kaže da je prvi satnovnik Grabovca bio Jure Dujmović, te da je ovamo stigao 1641. godine iz Like. Unuk mu, s istim imenom i prezimenom, don Jure Kusić bio je prvi župnik u mjestu, u crkvi Male Gospe utemeljenoj 1722. Uz Dujmoviće, od najstarijeg roda ovdje su Dundići, Birčići i Munitići, a ima još Vrdoljaka, Babaja, Šarića, Bogdana, Tadića, Roščića, Knezovića, Škara, Ančića, Mustapića, Čaljkušića, Milinovića, Čikeša, Cvitkovića, Srdarevića, te Šćureca. Većina ovih prezimena može se susresti na širem području Zabiokovlja, osim onog posljednjeg. Šćureci su, naime, porijekolm iz Varaždina... Grabovac je dao sedamnaest svećenika, od kojih su četiri još aktivna.

Fali malo za vodovod

Ali, nu, stećci uz put - živjelo se ovdje i davno prije, i da je malo bagerom prokopat, veli nam naš domaćin Josip Kusić, po ovim njivama i ogradama, bilo bi ih još. I da su nailazili na tragove nekih rimskih građevina i da u onim kamenim kućama, u kojima najčešće ne živi nitko, ima interpoliranih gromada koje su klesale ruke nekog roba.

Velikog polja ovdje nema, a suhozidi čuvaju zemlje koje malo tko radi, preuzima ih gora. Uz malo vrtlića oko kuća, i ovdje pod strmim Bikovoma - eno vrh Sv. Jure još nije skinuo bijelu kapu - sve je češća maslina. Kozama i ovcama više se nitko ne bavi. Za glavni vodovodni vod fali još nekih 400 metara kroz sjedište mjesta, eh kad bi ih se ‘Hrvatske vode’ sjetile...

Napoleonovom cestom promiče velika skupina biciklista, prizor je to koji se, vele nam, ovdje često može vidjeti. Vjesnici proljeća su ljubice jaglaci, visibabe i - freze. Eno se jedan mještanin upravo s frezom vraća iz polja.
Pošta radi dva sata dnevno. Tablu s natpisom Trgovački obrt ‘Miki’ izjeda ruzina, odavno je držati dućan ovdje postalo nerentabilno. Kombi - trgovina kroz selo prođe dva puta na dan... Nema ni kafića ili gostione, a nekad ih je bilo.

Pred jednom novoizgrađenom kućom bazen, i da ima i teretanu i fitness. Vlasnik joj je Želimir Dundić Dundo, frontman trija ‘Gušt’. Samo je put do nje ajme majko, rupa do rupe.

Jozo, tako ga ovdje zovu, Kusić nas vodi do njihovih starih kuća.

- To ja neću, ali moj sin možda oće, ovo uredit, pa dovest turiste.

U zaseoku susrećemo dva vršnjaka, Josipova brata Ivana (64) i Joška Mustapića (64), oba imaju po četiri razreda škole, prvi je otišao u Njemačku, u Koeln, a drugi je ostao ovdje, radio u ‘Sigurnosti’.

- Sin mi je oženio Hrvaticu, ćer se udala za Nijemca. U Makarskoj sam napravio kuću, 550 kvadrata, tri stana sam prodao Norvežanima, jedan, 200 kvadrata, sam ostavio sebi, kad dica dođu...Osim ove kuće ode, imam i kuću u Koelnu, i dva stana - radi inventuru Ivan Kusić.

Počeo je u ‘Magirus Deutzu’, a poslije se bavio ugostiteljstvom, uhodao bi restoran, pa ga prodao... Kad je stekao dovoljno, povukao se, zajedno sa suprugom Zorkom, u zavičaj, posadi malo kupusa, krumpira, salate...

A vršnjak mu Joško Mustapić? I on, eno, čeprka nešto motičicom po vrtu, a ostalo je sasvim drugačija priča.

- Da je skupit sve zetove, neviste i unuke, iz ovog zaseoka osam jezika bi govorili, ukrajinski, iranski, njemački... - govori Ivan.

No, nisu nas zbog svega toga zvali u Grabovac, to novinar onako kao usput bilježi. Jer ono što najviše tišti mještane je mrtvačnica uz seosko groblje kod crkve Male Gospe. Prije, dok su pokojnici između trenutka smrti i pokopa, ostajali u kući, bilo je lako, a sad...

- Jedna noć u mrtvačnici, obično u Medovu Docu, plaća se 500 kuna!

I nezgodno je zbog prometa, groblje je odmah uz cestu... Odbor za izgradnju mrtvačnice je formiran, a Stipan Šarić pred nas vadi nacrte, on sam je autor idejnog projekta. Preko put crkve je kuća u njenom vlasništvu, služi kao mjesto za čuvanje relikvija i slične stvari. Mogla bi se preurediti kao mjesto na kojemu će se rodbini izražavati sućut, početak vjerskog obreda... A frižider bi se napravio u jednoj manjoj kućici koja stoji pored crkve unutar groblja. To bi bila najjeftinija varijanta, građevine već postoje, treba ih samo preurediti, a za ostale mogućnosti bi valjalo upustiti se u papirologiju. Što zna trajati beskonačno.

- Vodimo pregovore s Nadbiskupijom, Županijom i Općinom da se ovo što prije napravi, obavještava nas Josip Kusić.

- Teške pregovore - pridodaje Stipan.

- Ako se ne uspijemo dogovoriti, zvat ćemo vas opet!

Nedavno je groblje prošireno sa sedamdeset i šest novih grobnica. Općina Šestanovac, pod čijom nadležnošću, same parcele je prodavala po tisuću kuna, a ostalo o svom trošku. Županija je financijski pomogla. Zasađeni su i čempresi, da sve ne bude beton i gola, nasuta zemlja.

U novoizgrađenom dijelu groblja postavljene su i prve nadgrobne ploče.

- Ovaj čovik je umra u Amerci, donili su ga vamo balzamiranog tri miseca nakon smrti. Ispunuili mu želju - pokazuje nam Jozo.

Tijelo je tako stiglo - da se vratimo tezi s početka teksta - onamo odakle duh nikad nije otišao. I odlazak u Ameriku nije bio zbogom, nego samo doviđenja.

Na groblju u Grabovcu. Bez mrtvačnice.