Čudesni crni planet među jadranskim škojima: ovaj otok mistične povijesti 'raste' i remeti busole brodovima, a ribari generacijama prepričavaju priče o njegovoj surovosti

Dočekali smo napokon pun mjesec, tund, kako bi se reklo na komiškom, da bismo krenuli na put falkušom i još jednim pratećim brodom, u ekspediciju istraživanja jedinstvenog pučinskog otočića Brusnika, trinaest milja zapadno od Komiže. Falkuša "Comeza-Lisboa" otplovila je ujutro 8. kolovoza 2017. s komiške rive s kapetanom barba Tonkom Grujom, Mikijem Jerkovićem, Ivom Marinkovićem i istraživačkim timom koji čine geolog dr. sc. Tvrtko Korbar, fotograf Ivo Pervan, povjesničar umjetnosti prof. dr. sc. Josip Belamarić i ja, kao istraživač komiške ribarske epopeje.

Pridružila nam se i gradonačelnica Komiže Tonka Ivčević budući da je cilj naše ekspedicije u funkciji projekta "Geo park Viški arhipelag" koji je pokrenuo Grad Komiža preko svoje firme "Nautički centar Komiža" s namjerom svjetske evaluacije ovog pučinskog otočja jedinstvene ljepote i sačuvane prirodne i kulturne baštine.

A pun smo mjesec čekali i dočekali jer Ivo Pervan želi snimiti Brusnik i po mjesečini da bi otkrio mistiku ovog čudesnog planeta među otocima.

Unutar jadranskog pučinskog trokuta Viškog arhipelaga, što ga opisuju tri točke: otok Vis, Jabuka na zapadu i Palagruža na jugu, niz je otoka i otočića, ali i mnogo je podmorskih otoka-brakova bogatih ribom što iz pješčanog dna, iz dubine koja ponegdje prelazi sto i trideset metara, strše svojim razigranim kamenim reljefom prema površini mora.



To su staništa najcjenjenijih pridnenih vrsta riba i postaje jatima plave ribe na njihovu dužjadranskom putu. Taj uzburkani reljef podmorja Viškog arhipelaga nastao je tektonskom aktivnošću ovog središnjeg jadranskog prostora.

Neki od tih podmorskih otoka-brakova imaju kampanele, kako to ribari kažu, koji se penju strmo, negdje gotovo okomito, i po dvadesetak metara kao brak Kavalina, južno od Brusnika, a jedan je takav brak svojim crnim vrhom izvirio nad površinu mora tri milje istočno od otoka Sveca.

To je otočić Brusnik, isuviše malen da bi bio upisan na geografske karte Jadrana, dovoljno velik da magnetnom masom u svojim tamnim dijabaznim stijenama remeti busole brodovima koji pored njega plove, dovoljno surov da u sjećanje ribara upiše uspomene koje prepričavaju generacijama.

To su sjećanja onih koji su na ovom otočju, zacijelo najsurovijem ljudskom obitavalištu među jadranskim otocima, zimskih mjeseci živjeli životom špiljskih ljudi loveći jastoge za bogate trpeze europskih metropola.



Poslije oplovljavanja otoka Sveca radi snimanja geološki zanimljivih formacija njegove obale, pristajemo na žalo otoka Brusnika. Geolog Tvrtko Korbar kreće u svoju istraživačku avanturu da bi otkrio geološku priču staru dvjesto dvadeset milijuna godina, da bi otkrio geološke znakove koji dokazuju rast Brusnika nad morem uslijed tektonske aktivnosti u dubini Zemljine utrobe, Ivo Pervan sa svojom teškom fotografskom aparaturom kreće u otkrivanje surove ljepote crnog planeta Brusnika u svemiru Jadrana, a kapetan Gruje, koji je prešao osamdesetu, bosong obilazi oštre hridine skupljajući lupare i garce (morske puževe) za buzaru.

Prvi put otkako istražujem ove otoke, njihove priče i legende, slušam, ovdje na žalu Brusnika, kompetentnog znanstvenika dr. Tvrtka Korbara, njegovu interpretaciju geološke povijesti ovog otoka:

- Za razliku od komiških vulkanita nastalih hlađenjem izljeva lave na obodima pradavnog vulkana, Brusnik i Jabuka građeni su od subvulkanskog dijabaza nastalog kristalizacijom magme na putu iz dubokog magmatskog ognjišta prema površini. Brusnik svojom kompleksnošću nadmašuje Jabuku, koja je čitava izgrađena od dijabaza.

Brusnik je otok koji „raste“. Konglomerate od oblutaka s paleo-žala nalazimo sve do samog vrha otoka, što također ukazuje na recentno izdizanje. Brusničko žalo čine također sive valutice dijabaza raznih veličina koje su u podmorju obrasle algama, čime ovo jedinstveno mjesto na Jadranu poprima izvanzemaljske kolorite.



Burna geološka priča ovog malog škoja građenog od stijena nastalih "iz vatre" bila bi bez premca da nije bilo i one nedavno minule - ribarske, koja svojom gordošću nadmašuje čak i nemjerljive, ali dugotrajne sile koje proizlaze iz nezaustavljive dinamike našeg planeta.

A tu ribarsku priču, koju spominje Tvrtko Korbar, zapisao sam prije više od trideset godina kada sam magnetofonom snimao kazivanje velikog komiškog ribara barba Ivana Vitaljića Gusle koji je postao profesionalni ribar u svojoj devetoj godini života i na ovim pustim pučinskim otocima proživio svoj ribarski vijek.

Odmotava se davno snimljena traka magnetofona i ja slušam riječi, s onoga svijeta pokojnog komiškog svićara koji je iskusio zimski lov na jastoge na Brusniku u vremenima kada su se jastozi lovili samo zimi i čuvali u komiškoj jastožeri za velike eksporte u europske metropole jedino za Badnji dan i Veli petak:

"Na temu malemu pustemu skojiću nasrid mora provel san puno zimskih misecih. Sve je bilo dobro dokle je bilo lipu vrime, dokle se je lovilo jastoge, ali kad bi učinilo slabo vrime po desetak dana, onda si bil kako jedon utopjenik. Okolo tebe somo je bil slap od mora. Cili škoj je bil u slapu i somo si čul jedon tutanj, onu huku mora.

Nisi nikad ćutil da si na kraju, na siguro, nego kako da si u brodu. I ta samoća, ti stroh, ta izulacija, zivot u spili, ti huk mora... Tako je ti stroh bil u kostima. I is tin strahon si zivil na temu pustemu skoju nasrid mora u noćima kad bi se cili škoj tresal ol kulpih mora i kad su bote i vitri urlikali kako sve hudobe ovega i onega svita."