Međunarodni dan žena obilježava 110. rođendan. Ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola, tako bi trebala, barem na jedan dan, biti u prvome planu. Teško da će se to dogoditi, društvene okolnosti značajno su se promijenile od onih s početka 20. stoljeća, kada su radnice, okupljene oko istih uvjerenja, ujedinjeno, glasno i jasno tražile bolja prava.
Zašto su prabake znale i mogle, a mi, pokazuje više anketa napravljenih u dalmatinskim gradovima proteklih godina, njihov trud, pogotovo smrt 140 žena u požaru, u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, kojima danas također odajemo počast, obezvrjeđujemo?
Razloga je više, pa krenimo redom.
Prvi razlog je jer živimo u svijetu u kojoj je spolna ravnopravnost isključivo deklarativna. Kada žena postane uspješna znanstvenica, političarka, svjetska rekorderka, direktorica kompanije, trebat će joj puno više da dobije zasluženo društveno priznanje. A kad ga konačno dobije, onda će svi na to gledati kao na senzaciju. Ma vidi, regionalna direktorica, a – žena! Pratit će se kakva joj je kosa, nokti, kuha li ili ima pomoćnicu, kako joj uspijeva brinuti se za familiju. Postavljat će joj pitanja o svemu, a koja ne bi postavljali suprotnom spolu. Dakle, od muškarca se očekuje da bude direktor svemira, no ako se u jednom od tisuću slučajeva na visokoj pozicija pojavi žena – to postaje vijest.
Drugi problem je što je svijet u kojem živimo autističan i jako nepristojan, pa nam se sve više čini kako svoje probleme nemamo s kim iskomunicirati. Primjerice, danas ćete sresti barem deset muškaraca. Čestitati Dan žena će vam možda jedan, ostali će spustiti pogled, okrenuti glavu, neće vas moći pogledati u oči. Poslije će se pravdati kako oni ne slave Dan žena jer cijene žene svakoga dana. Mo'š mislit! Nedostaje im elementarnog odgoja, uglađenosti i pristojnosti! I kako onda sa šefom iskomunicirati svoje probleme, recimo nižu plaću koju dobivate za isti posao koji obavljate kao i muški kolege, kad vam jedan dan u godini ne može pristupiti kao kolegici koja zaslužuje pažnju! I zato ću danas lijepo stati na par minuta sa svakim kolegom provocirajući neugodnu tišinu i tražeći priznanje, makar formalno. Od nečega treba početi.
Stvar treća. Žena je ženi vuk. Kada bismo se mogle pogledati u ogledalo i priznati tu činjenicu, lakše bismo napredovale i bilo bi nam bolje. Zašto o tom pitanju ne učimo od muškaraca? Budimo iskrene, nije žena otkrila svoju snagu prije stotinu godina. Pa pogledajte samo naše dalmatinske prabake, šibane burom, oskudicom i ratovima, držale su tri kantuna kuće, o svakoj od njih mogli bismo filmove snimati. No u strahu od ženske snage, muškarci su se poveli instinktom plemena. Čuvaju leđa jedan drugome, međusobne razmirice rješavaju hladnokrvno, ne shvaćaju sve osobno i uvijek podržavaju kolegu, čineći tako začarani krug u kojem ima mjesta isključivo za muškarce. Žena vrlo teško podržava drugu ženu. Možda i hoće na riječima, ali djela će zakazati jer će se uvijek naći nešto zbog čega joj nije draga ili dovoljno dobra. Oštre smo i precizne kritičarke. Uglavnom je riječ o trivijalnim stvarima na koje muškarci u svom krugu ne obraćaju pažnju. Trebaju se poklopiti zvijezde ili dogoditi neka potresna nevolja kako bismo se povezale i bile bezuvjetno jedna uz drugu. To je naš problem, ako ga priznamo, možda stvari konačno okrenemo u svoju korist.
Četvrta točka pojašnjava zašto se nemamo kada baviti našim pitanjima. Odgovor je jednoznačan: jer smo iscrpljene. Kome je prvome palo na pamet reći da je moderna žena multipraktik, ne znam, ali bio je u pravu. Budući da su žene poznate kao odgovornija skupina zaposlenika, jako ozbiljno shvaćaju radne zadatke i iscrpno im se posvećuju. Naravno da poslodavci to znaju, pa ih nerijetko pritišću do krajnjih granica. Stres i tjeskoba postali su nam najbolji prijatelji. Društvo očekuje da uz posao, pod kontrolom držiš kućanstvo, pomažeš familiji, podižeš djecu, vodiš računa o kućnim ljubimcima... Život je težak i od toga ne treba bježati, no u trenu kada smo dopustili da nam se u udarnim terminima reklamiraju tablete koje podižu raspoloženje umornih i iscrpljenih žena, čime je poslana poruka da je sasvim u redu biti pred psihičkim slomom i da će jedna pilula sve riješiti, postalo je jasno da je društvo ozbiljno zakazalo. Nastave li nas tako tretirati, doznat će kako ni jedna jedinica društva ne može funkcionirati bez psihički i fizičkih zdravih kćeri, sestara, djevojaka, supruga, majki, baka, tetki, ljubavnica...
I posljednje, ali ne manje važno, politika nam nikako ne ide naruku. Dan žena, poznat je kao osmi mart. Mart u našem društvu nije prihvatljiv, a osmi ožujka nikada nije zaživio. Pokušalo se, u okviru hrvatske korektnosti, priznanje ženama dati alternativom, Majčinim danom u svibnju, ali pokušaj je promašen. Zna se što je majka, a što žena.
Na kraju podvucimo crtu i zapitajmo se što ćemo s našim danom? Unatoč svemu, ne bismo ga smjele omalovažavati. Tko ne traži taj neće ni dobiti. Ako vam već muškarci u obitelji ili kolege na poslu ne žele dati priznanje, pitajte ih zašto, tražite i isprovocirajte odgovor. Diskutirajte, razglabajte, samo nemojte šutjeti. Priznajte rad i trud ostalih žena, nazovite, čestitajte, pozovite ih na druženje. Odajte priznanje jedne drugima, bez obzira na razlike. Svima bi nam trebalo biti jasno da od nečega moramo konačno krenuti.