Odgajateljica u vrtiću ili popularnije "teta"; svima koji su išli u vrtić ili vodili djecu u nj znaju da to nije posao, nego misija.
Pri kraju svoje cjeloživotne misije u tom smislu je "teta" Katija Josipović (62), odgojiteljica-mentorica u vrtiću "Adriana" u sklopu grupacije "Grigor Vitez" u Splitu; ušla je u četrdesetu godišnjicu karijere te se približila mirovini koja je stigla... začas.
Da budemo precizni, protagonisticu ove priče do pune mirovine dijeli još pokoja godinica, a ona i dalje izgleda - kao djevojčica. Mladolikost je jedan od benefita ove zahtjevne profesije, djetinja zaigranost koja i "tetu Katiju" resi od prvih dana. I to ne samo posla, nego i vlastita života u kojemu, međutim, nije dobila privilegiju ići u vrtić.
- Imala sam divno djetinjstvo u Kučinama, ali ne, nisam bila upisana u vrtić jer ga nije bilo! Igrala sam se s vršnjacima u prirodi, a glavne igračke bile su mi jedna obična plastična lutkica iz "Jugoplastike", gumeni praščić, kalimero, plišani medo i - prazne limenke.
U konzerve od famoznog "mesnog doručka", sjećam se, stavljala sam zemlju i tako "kuhala ručak", a manistra u juhi bile su borove iglice. Totalna improvizacija! Kasnije sam počela šivati haljinice za onu jedinu lutku koju sam imala...
Najveća čežnja u tim djetinjim danima bila mi je mamina velika, porculanska lutka s kreveta u raskošnoj haljini; naravno da je igra s njom bila nedozvoljena, služila je samo za ukras. Velikim očima gledale smo jedna u drugu, a ja sam se njoj divila - veselo, ali i sjetno se prisjeća jedna od najboljih i najomiljenijih "teta" u splitskim vrtićkim ustanovama.
Naravno, današnja djeca više ne oskudijevaju ničim, i u vrtićima imaju sve obilje igračaka i didaktičkih materijala. Ipak, u počecima karijere "tete Katije" bilo je to kudikamo skromnije.
- Kad sam tek počela raditi u vrtiću u Kučinama 1982. godine, tamo kod spomen-doma, igračaka je bilo manje i više se prakticirao strukturirani program: pjesme, priče koje smo mi pričali djeci, a oni su slušali.
Sad je pristup fleksibilniji, nema frontalnog rada obveznog za sve, djeci se daje na volju da više izraze vlastite afinitete. Radi se u manjim grupama i s neusporedivo bogatijom opremom nego prije trideset-četrdeset godina - primjećuje iskusna odgojiteljica, koja je "u svoje vrijeme" diplomirala predškolski odgoj u trajanju od dvije studijske godine, kako je nalagao tadašnji visokoškolski kurikulum.
Znanje je, međutim, nadograđivala - cijeloga života. Pohađala je bezbroj edukacija, no najvrjedniju drži onu koju su joj pružila sama djeca. Najprije generacije onih koje je uputila u život, prve koračiće, crteže i slova, a potom i vlastita djeca te unuci.
Ipak, nije bilo uvijek idilično, prisjeća se odgajateljica. Prvi radni dan neće nikad zaboraviti, a obilježile su ga - suze.
- Imala sam dvadeset dvije godine i diplomu "još frišku", k tomu sam bila puna samopouzdanja i želje da budem dobra i omiljena, odmah prihvaćena i poštovana. A onda sam došla u vrtić ,gdje su me djeca jedva primijetila. Uopće me nisu doživljavali, nenavikli na mene, niti su me htjeli slušati!
Za mene je to bio udarac, osjetila sam se poraženo, nemoćno, i onako mlada i zbunjena počela sam plakati usred igraonice. A onda se sve promijenilo u hipu; djeca su me uočila, došli su k meni, okružili me i počeli zapitkivati "teto zašto plačeš/plačete?", zanimalo ih je, a ja sam im priznala da sam nova i da mi se čini da me uopće ne vole i ne slušaju. Tako sam zadobila njihovu pažnju, a kasnije i ljubav - povjerava Katija Josipović, maksimalno posvećena svom životnom poslanju.
To nije bio jedini put da je zaplakala; prisjeća se da ju je ganuo poljubac u ruku koji joj je spontano udijelila jedna malena djevojčica kad joj u vrtiću pomogla obuti cipele i kaputić dok je čekala mamu da dođe po nju.
Najviše se, pak, isplakala kad je čula riječi djevojčice sa cerebralnom paralizom, vrtićke štićenice.
- Ta je djevojčica imala motorički problem i zbog svojih je gesta bila čudna drugoj djeci. Jednom ju je zbog toga vršnjakinja prolila šalicom mlijeka (srećom, nije bilo vruće), i morali smo pedagoški porazgovarati s curicom koja je to učinila i istražiti razloge, a prolivenu djevojčicu utješiti i "odljutiti"; srećom, bila je blage naravi pa je brzo oprostila vršnjakinji.
Onda smo se dogovorili svi u grupi da ćemo djevojčici s cerebralnom paralizom reći, to jest zaželjeti joj nešto lijepo da je ohrabrimo; ujedno se tako djeci pomaže da uvide vrline "drukčije djevojčice" i bolje je prihvate. Započela sam ja da im dam primjer, rekla sam nešto kao: "Želim ti da puno vježbaš i ojačaš da možeš plesati i trčati po livadi", a ona je na to spontano uzviknula: "Samo o tome sanjam!". Spontano sam se i ja na to rasplakala...
Ta je djevojčica čeznula za nečim što je svima nama tako uobičajeno i normalno da i ne vidimo koji divan dar imamo - emotivno se prisjetila odgajateljica.
U vrtićima je, eto, provela desetljeća; padale su Vlade i mijenjale se države i zakoni, neki su njezini mališani već i dobrano posijedili, a ona se trudila ostati ista - baš kao što su, u osnovi, djeca uvijek ista. Bezazlena, karakterno različita no još uvijek neiskvarena i zahvalna mala bića.
Ipak, trudila se stalno učiti i prihvaćati znanstveno utemeljene novitete o kojima se informirala na brojnim edukacijama i radionicama, neumorno je čitala literaturu...
A upravo čitanje je postalo za mnoge mlade ljude arhaična aktivnost koju jedva prakticiraju čak i u slučaju obvezne školske lektire, ali nažalost čitanje sve manje prakticiraju i nude svojoj djeci.
Nekoć se na prekomjerno gledanje televizije gledalo kao na najveću pošast za mladi um, danas je primat preuzeo internet i prekomjerno igranje igrica kojima mame sebi "kupuju vrijeme" dok ispijaju kavu; najjednostavnije je tada djetetu dati mobitel i - eto mira.
- Ne možemo pobjeći od činjenice da djeca danas već kad prohodaju znaju "na mobitel"; to je i prirodno, kad bismo im to uskratili bili bi inferiorni u odnosu na vršnjake. Zato smo i mi odgajatelji prihvatili tu činjenicu, i nasmije nas kad nam ponekad sasvim mala djeca kažu: "Teto, pogledaj to na YouTubeu kad dođeš kući" - s pomirljivim osmijehom veli teta Katija.
Jedna od stavki koja se bitno promijenila u predškolskom odgoju u odnosu na prohujala desetljeća je i - hrana.
- Mnogi od nas su za školsku marendu imali samo marmeladu i paštetu, ali te famozne čajne paštete iz konzerve više nema na dječjem jelovniku, kao ni hrenovki. Umjesto toga djeca jedu žitarice, voće i puru - iznosi neke stavke naša sugovornica.
Cijeli je, dakle, radni vijek provela u vrtićima "Grigor Vitez", a uskoro će se posvetiti odgoju unuka. Sigurni smo da će djeca imati najbolju odgajateljicu koju mogu zamisliti.