Ana Jerončić je redovita profesorica i znanstvenica zaposlena na Medicinskom fakultetu u Splitu. Nakon studija i doktorata iz molekularne biologije, na Medicinskom je fakultetu počela raditi 2009. i otada se specijalizirala u područjima biostatistike, znanstvene metodologije i medicine utemeljene na dokazima.
Zahvaljujući tome, danas surađuje sa znanstvenicima s raznih fakulteta i područja, od medicine do biomedicinskog inženjerstva i ekonomije. Objavila je 45 znanstvenih radova i dobila Državnu nagradu za znanost 2016. godine.
Prof. Jerončić je također i statistička urednica Cochranea, međunarodne organizacije zaslužne za procjenu najučinkovitijih terapija i kliničkih smjernica te dugogodišnja stručnjakinja Europske agencije za lijekove i članica mreže statističkih savjetnika za procjenu zdravstvenih tehnologija.
U godini iza nas ste bili iznimno uspješni, surađujete sa znanstvenicima iz Brazila i SAD-a, za što ste i dobili nagradu?
- Na profesionalnom planu 2020. je za mene bila jako uspješna. Uz radove koje sam u toj godini objavila, dvije su studije na kojima sam glavni istraživač dobile međunarodne nagrade. U prvoj smo napravili sintezu postojećih dokaza o COVID-19 oboljenjima i smrtnosti.
Proveli smo oko 200 različitih analiza, te uz glavni rad od 35 stranica, imali i 100 stranica dodatnog materijala. To ne bi biLo moguće da sa mnom nisu surađivali ljudi iz cijelog svijeta - Brazila, SAD-a, Njemačke, Irske, Velike Britanije, Šri Lanke, Australije, Hrvatske i Kanade. Veliku ulogu u povezivanju sa znanstvenicima imala je moja kolegica, direktorica Hrvatskog Cochranea, Tina Poklepović Peričić.
Rad je dobio prvu nagradu 2020 HSE Open Access Research Award koju dodjeljuje Irish Health Service Executive (HSE) na temelju učinka znanstvenog rada na kvalitetu pruženih zdravstvenih usluga. Kriteriji za odabir su bili da rad rješava zdravstveno pitanje/problem od nacionalnog značaja, poboljšava kolektivno razumijevanje zdravstvenog pitanja/problema i da postoji mjerljiv učinak objavljenog istraživanja.
U drugoj studiji, koja je na natječaju s oko 3000 prijavljenih radova dobila prvu nagradu sveučilišta Federal University of Minas Gerais iz Brazila, analizirali smo hitna stanja u avioprijevozu. Studija je provedena u suradnji sa znanstvenicima iz Brazila i SAD-a i ukazala je na potrebu uvođenja/poboljšanja komunikacije aviona s telemedicinskim centrima na zemlji, kao i potrebu za boljim sustavom kategorizacije takvih događaja.
Uključeni ste i u EU COST projekt, o čemu se točno radi?
- EU COST projekti spajaju znanstvenike iz svih država EU-a, kako bi zajedno doprinijeli rješenju nekih pitanja koja muče znanstvenike već duže vrijeme. U ovom projektu, mi se bavimo krvnim žilama. Naime, naše krvne žile su podložne raznim utjecajima, te mogu biti „starije“ ili „mlađe“ od naše prave dobi. Njihov elasticitet koji se gubi s godinama važan je čimbenik u prevenciji kardiovaskularnih bolesti.
Uz Christophera Mayera s Austrian Institute of Technology, te kolege iz Europe, Australije i SAD-a suprijaviteljica sam i članica Upravnog odbora EU COST akcije VascAgeNet – istraživačke mreže za starenje krvožilja.
Mreža okuplja znanstvenike, biomedicinske inženjere, kliničare te predstavnike proizvođača uređaja za procjenu starosti krvožilja ali i malih tvrtki koji proizvode algoritme za analizu tih signala. Cilj projekta je procjena postojećih uređaja i metoda za mjerenje starosti krvožilja, posebice s aspekta tehničke i kliničke validacije, te inoviranje novih i unapređenje postojećih tehnologija za mjerenje starosti krvožilja. Uz ostala zaduženja u VascAgeNetu, vodim skupinu znanstvenika u istraživanju validnosti tonometrijskih tehnologija. Članovi skupine su znanstvenici sa sveučilišta Cambridge, Yale, École Polytechnique Fédérale de Lausanne, University of Coimbra, Macquarie i drugih.
Objavili ste i sedam radova, i to samo u 2020. godini? Izdvojite nam neki od radova.
- Izdvojila bih dva: jedan koji se bavi rizikom od kontakta s parazitom Anisakisom spp. u riboprerađivačkoj industriji i koji sam objavila u suradnji s timom prof. Ivone Mladineo u PLoS Neglected Tropical Diseases, jednom od najboljih časopisa iz područja parazitologije, te drugi na temu pre-print servera (javnih baza znanstvenih radova) koji sam zajedno s profesorima sa Sveučilišta Stanford, članovima američke Nacionalne akademije medicine, znanstvenicima iz Nizozemske i Mariom Maličkim, našim perspektivnim znanstvenikom, objavila u jednom od najprestižnijih časopisa JAMA.
Spomenuli ste sintezu dokaza iz COVID radova, objasnite nam?
- Rezultati znanstvenih studija pa tako i studija na COVID-u 19 često su oprečni, nerijetko jedni znanstvenici kažu jedno drugi drugo, i često se izvlače pogrešni zaključci i donose odluke koje nisu u skladu sa znanstvenim spoznajama. U takvoj situaciji, kako bi utvrdili istinu, potrebno je pažljivo analizirati sve studije o istom problemu, ocijeniti njihovu metodološku kvalitetu te primjernom posebnih statističkih metoda sumirati (sintetizirati) njihove rezultate.
Naravno sinteza dokaza ima i svoja ograničenja što znači da ako nemate podataka ili su prikupljeni podatci loše kvalitete ne možete ih ni sažeti da dobijete smisleni odgovor - i zato često možete čuti – da znanstvenici znaju reći – nemamo dovoljno dokaza. I iako to može biti frustrirajuće, ispravnije je nego reći da podaci nešto govore, kada to nije istina.
Je li teško biti žena znanstvenica?
- Baviti se znanošću jednako je zahtjevno i za žene i za muškarce i ono što će vas najviše limitirati u tom procesu ste vi sami, odnosno vaš osobni stav i kompetencije. Odnos društva prema ženama ali i prema znanosti općenito taj rad može nešto olakšati ili otežati, ali u konačnici svodi se na vas same.
Činjenica je da će se žene tijekom karijere najvjerojatnije susretati sa zastojima u karijeri zbog trudnoće i porodiljnog, da će u većoj mjeri ostajati kod kuće zbog njege djeteta ili drugog člana obitelji i da će u jednoj fazi života možda manje objavljivati zbog obiteljskih obveza.
U znanosti se vidjelo da su naprimjer tijekom pandemije, žene znanstvenice manje publicirale od svojih muških kolega, pogotovo u siromašnijim zemljama. Dio razloga je u tome što su ipak obaveze u kući, odgoj, a za vrijeme pandemije i pomaganje u obrazovanju djece više pali na majke. Bilo bi sjajno kada bi društvo prepoznalo ove specifičnosti i uzelo ih u obzir kod znanstvenih politika kako bi potaklo ostanak žena u znanosti tijekom njihovih zahtjevnih životnih faza. Kao žena koja je iskusila te zastoje, ne osjećam da sam danas u profesionalnom smislu doprinijela išta manje ovom društvu od muških kolega.
Kakav je prema vašem mišljenju položaj žena u društvu?
- Položaj žena u društvu, iako se poboljšao u zadnjih 100 godina još uvijek je teži od muškarca. Postoje problemi s ekonomskom nezavisnošću žena, žene su u puno većoj mjeri žrtve nasilja, te su u puno manjoj mjeri donositelji odluka. Mogli bismo reći i kako općenito, na položaj žena u društvu djeluje efekt tzv. staklenog stropa, granice ženskih dostignuća, tj. sprječavanja napredovanja žena na više hijerarhijske pozicije.
Položaj žena u znanosti, nešto bolji je od položaja žene u društvu. Ostvaren je napredak po pitanju omjera muškaraca i žena u znanosti, iako su i ovdje još uvijek prisutni efekti „staklenog stropa“. I žene i muškarci imaju jednaku ulogu u znanosti i trebaju biti jednako cijenjeni.
Tko vam je uzor u životu, možete li izdvojiti jednu ženu kojoj se najviše divite?
- Josephine Cochrane koja je osmislila prvu perilicu posuđa. Zapravo, nemam jedan uzor u životu, imam ih nekoliko i uglavnom ih nalazim u svojoj okolini. Inspiriraju me žene koje su borci u životu, ne predaju se teškim životnim situacijama, već u svakom detalju, trenutku u danu vide sreću i radost življenja, te zrače nevjerojatnom pozitivnošću (prepoznat će se ako budu čitale).
Klasično pitanje, ali što biste poručili svim ženama u znanosti?
- Ženama u znanosti: bavite se znanošću, ako to volite, nemojte se baviti znanošću ako to morate ili mislite da je to dobra poslovna prilika! A mladima ženama: odaberite znanost, jer to je najljepši posao na svijetu!
