Zovu poziva ne možeš pobjeći, istina je, možeš ga ignorirati, ali kad tad ćeš mu se odazvati. Pedijatrica Miranda Pervan s radnim mjestom u Kaštel Starom kaže kako je liječničkom pozivu presudilo ono to su joj roditelji od djetinjstva usađivali, osjećaj suosjećanja prema ljudima sa zdravstvenim poteškoćama. I sama je rasla u takvoj obitelji, pa duboko vjeruje da je ta životna situacija odredila u pravcu medicine. Kada je i počela studirati, u njoj se stvorila tiha čežnja usmjerena u pravcu pedijatrije. I znate kako to već biva, kada nešto duboko svim srcem želiš, posebice kada želiš na tom putu činiti dobro ljudima oko sebe, sve će se na ovom svijetu preslagivati kako bi ti u tome pomoglo. Poslušajte kako je to bilo kod pedijatrice Mirande, omiljene doktorice, žene iz smjenskog rada, počesto s produženim radnim vremenom.
- Završila sam studij nakon rata, u trenucima u kojima se nije, nažalost, ukazivala velika potraga za liječnicima. Kratko sam volontirala u pedijatriji, boravila na zamjenama, da bi zbog nedostatka posla počela raditi u farmaceutskoj industriji. Deset godina sam tu bila. Ali čežnja za medicinom je bila toliko velika da sam u jednom trenutku, a tada sam već bila majka četvero djece, napravila ludi korak. Samo sam dala otkaz i okrenula se prema medicini. Prvo su krenule zamjene, a onda su se otvorila i vrata specijalizacije iz pedijatrije. To je bilo ono što sam toliko duboko željela. S 40 godina života bila sam najstariji specijalizant na Klinici - veli.
Biti pedijatrica za nju znači živjeti duboku, odgovornu zadaću, ponašati se strpljivo, ponizno, u radosti duha, s dubokim vjerovanjem i neizmjernom zahvalnošću prema svakom čovjeku. I malom i velikom. Priča nam kako je u njenom poslu iznimno važno znati prići djetetu, razumjeti mu jezik, otkriti gdje ga, što ga boli. U ovom poslu, kaže, moraš imati oči iznad očiju.
- Moraš osjetiti jer ima djece, kao recimo one s poteškoćama u razvoju kojima je jako teško prići. Ili kao kod djece iz autističnog spektra koja ne trpe dodire. Zato se od mene traži nježnost, smirenost i prema djetetu i najčešće ustrašenom, zabrinutom roditelju. U ovom poslu moraš biti svjestan kako svojim potezima, riječima, stavom pomažeš cijeloj obitelji. Nije to samo pomoć pri zdravstvenim poteškoćama, tu si i da dadeš savjet, toplu riječ, podršku, tu si da poslušaš. Izgradiš sa svojim pacijentima odnos povjerenja koji se nastavlja i kroz godine kada već odrastu, ili se presele u neki drugi grad. Ali drago mi je kada me pozovu da bi sa mnom podijelili neku lijepu životnu crticu, ili zatražili moje mišljenje – kaže.
Duboko vjeruje da su djeca naša budućnost i kako će se ono što uložimo u njih vratiti. U svakodnevnom je životu praktični vjernik, i iz tog odnosa, kaže, crpi duboku snagu. Zato je smirena i u danima punim problema, jer i takvih kao i kod svakog uvijek ima.
-Snaga vjere mi je jako pomogla u vrijeme korone, koje je organizacijski jako zahtjevno. To je razdoblje izazvalo veliki strah u ljudi, i zbog još veće dostupnosti navelo me otvaranje Facebook stranice pedijatrijske ordinacije. Moji su me pacijenti lako mogli dobiti i putem messengera, ali i privatnog maila. Povratna reakcija na to bila je prekrasna. Ovaj posao zna biti težak, imam i sama četvero djece, blizanci su najmlađi, imaju 12,5 godina. I da znate samo koliko me razveseli kada me dočekaju na vratima pitanjem 'mama kakav ti je bio dan'. Osjećaj senzibilizacije, empatije koje su meni usadili moji roditelji, suprug i ja prenosimo na svoju djecu – priča nam.
Pitamo je kako uspijeva uskladiti sve te obveze znajući da u ordinaciji počesto ostaje i nakon radnog vremena. Znajući i kako posljednjih pet godina nisu imali ni bake i dida servisa koji bi njoj i suprugu pomogli u svakodnevnom poslu. Kaže nam kako je dobra organizacija ključ svega. I uči nas važnom pravilu, onom o određivanju prioriteta.
- Ne fali mi vremena jer sam shvatila davno kako u jednom danu ne mogu sve napraviti. Zato određujem ono što je u tom trenutku najvažnije. A, van posla to je moja obitelj. Kada smo na okupu zaigramo društvene igre, imam i svoje male hobije. I kako sam i rekla, tu je i vjera koja me vodi. Njezinu moć svjedočim svaki dan – kaže pedijatrica Miranda Pervan.