Novinarka Tanja Giovanelli sasvim iskreno: na pragu četrdesetih otkrila sam kako je tajna sretnog života u vremenu, pažnji i nježnosti koje poklanjamo sebi

Naučila sam se brinuti o sebi. Ranije sam se doživljavala neuništivom. Mislila sam da je sposobnost amortizacije moga tijela i duha neograničena. Jer svaka je od nas prošla sito i rešeto svoje vrste pa živi.

Život je takav, ne štedi nikoga, udara ispod remena. A mi stišćemo zube, pa se kroz njih kesimo i guramo naprijed. I svaki udarac kao da nam da još malo snage. Pa se zakopamo dublje u niskom startu, ispaljujemo se s još više žestine i prkosa uz - e pa ne` š - parolu na stisnutim usnama. Ne razmišljamo o udarcima, ne gubimo se u lekcijama, već zatvaramo oči i okrećemo lice prema svijetlu pa srljamo.

I onda se tu negdje, već na pragu 40-ih, ako smo te sreće - jer bolje da je ranije, nego kasnije, počnemo zaletavati u ograde vlastitih mogućnosti, sudarati se same sa sobom. Pa otvorimo oči i ugledamo prijelome, modrice, posjekotine, oguljotine.

Često strada štitnjača - ona prva puca pod stresom, ili živci - kod mene je to bila tjeskoba s paničnim poremećajem, poznatija kao "burnout". A tu su i čirevi, miomi, diskovi, ciste, sjene, šumovi, otkucaji.. Tika-taka - odjednom čujemo u pozadini svakog zvuka. Jedan je moj poznanik rekao da nakon 40-ih nema zdravih, samo nepregledanih. Smijala sam se, kroz zube... I što tada? Kako dalje?

E, pa polako - to je moj izbor. Otvorenih očiju, bez sile i prkosa. Bez moranja. Nježno, prema sebi i drugima. Ako nešto ne ide - onda ne ide.

Sada znam. Fokus je prema unutra. Dale smo se već, za ideje, ciljeve i rezultate, za muževe i djecu, za stanove i aute. I nastavit ćemo se davati, Bogu hvala, ali je došlo vrijeme da se (opet) malo damo i sebi, inače nećemo imati što dati drugima. No, za to nam je potrebno elementarno samoljublje i samopoštovanje, a ja sam svoje bila putem pogubila.

Smatrala sam da ne zaslužujem sat vremena za sebe u danu samo tako, nego da ću ih zaslužiti tek kada ispunim svoje obaveze. Kada odradim svoj posao, školu i park, pa domaći s djecom, zatim spizu, doručak, ručak i večeru, pa suđe, usisavanje, peglanje, ili, čak i uz pomoć supruga, veći dio toga. A onda bude kasno.

I ja budem preumorna, često i za čitanje. Pa bih u to ˝svoje vrijeme˝ tupila u TV, sretna što i toliko mogu u miru. No, promišljanje o benefitima takve organizacije vremena navelo me da promijenim pristup. Okrenula sam pilu naopako, pa se sada budim ranije i na redu sam prva.

Umjesto da naguram desetak minuta za šalicu čaja u jutarnju gužvu, prije nego uopće probudim djecu, za sebe sada izdvojim i do 90 minuta, sve i kad to znači ustajanje prije šest sati. To je moje vrijeme za istezanje i jogu, za vježbe disanja, za molitvu i meditaciju, za pisanje dnevnika i čitanje, za planiranje i maštanje.

Dan započinjem svjesno i prisutno, umjesto stihijski; s jasnim namjerama koje podržavam već samim time što im otvaram prostor u fokusu pažnje. I nevjerojatno koliko zvuči, ali od kada mi tako izgledaju jutra, sve češće mi se događa da i tijekom dana pronađem vrijeme za sebe.

Tako da sada, u 41. godini imam hobije. Ja koja ih nisam imala ni u 20-ima, ni u 30-ima. Otkrivam fotografiju, eksperimentiram s vodenim bojama, pišem sebi za gušt.

I pronašla sam šačicu istomišljenica na Instagramu gdje ove svoje novootkrivene strasti dijelimo, pa motiviramo i inspiriramo jedne druge, jačajući korijene dobrih navika i mrežu podrške koja nas hrabri na putu samoočuvanja.