- Institut održive mode (IOM) sam samo ja, u svim mogućim ulogama, od dizajna, pisanja, fotografiranja, snimanja i predavanja. U praksi on obuhvaća proizvodnju, ali i edukaciju, te širenje ideje održive mode, a financira se isključivo prodajom odjevnih predmeta kako bi svi ostali sadržaji bili besplatni - otkriva nam Ivana Biočina.
Ova 38-godišnja magistra inženjerka tekstilne tehnologije, projektantica i dizajnerica, jedna je od prvih teoretičara mode s ovih prostora, a odnedavno i osnivačica malog Instituta velikog odjeka, s kojom smo razgovarali o povijesti, sadašnjosti i budućnosti mode u kontekstu društvene i okolišne odgovornosti.
Ivana, rođena Samoborčanka, svako ljeto provodi u Postirama na Braču, rodnom mjestu svoga oca, a nedavno se iz Zagreba preselila u suprugovu rodnu Koprivnicu, gdje je, kako kaže, potaknuta ljepotom Podravine i produbljenom vezom s prirodom, na plodnoj zemlji za održive ideje dosanjala IOM, pa mu, uz sto tisuća kuna državnih poticaja, uspješno udahnula život.
Za sebe kaže da je mješavina raznih utjecaja. Samobor, Postira i Podravina u njenom životu, razvoju i stvaranju imaju, kaže, važno mjesto pa se, sa suprugom u šali rado poistovjećuje s Nazorovom knjigom „Bijeli Jelen” koju je ilustrirao Ivan Generalić, ističući kako ona zorno dočarava postirsko-podravski miks.
Nakon studija grafičkog dizajna, studij tekstila upisala je sa željom da postane dizajnerica, jer je, odrastajući uz majku tehničku crtačicu i urođena ljubav prema modi.
Već u to vrijeme sama je šivala svu svoju odjeću, no zaokret u smjeru teorije bila je romansa koju je, kako kaže, iako nepredviđenu, objeručke prigrlila.
- Moj se profesionalni put odvijao intuitivno pa sam tako u svojoj prvoj knjizi istražila čistu teoriju mode, dok je druga bila više filozofsko-duhovni pristup tiraniji mode i potrošnje, uz začetke održive mode, a u trećoj sam se bavila poviješću i tranzicijom hrvatske tekstilne industrije.
Održivi dizajn nije ni postojao dok sam studirala, ne u obliku u kojem danas o njemu razmišljamo. No, aktivizam i ekologija su dio mog obiteljskog nasljeđa pa sam s tim temama blisko upoznata od kad pamtim, te pratim kako se razvijaju.
Uz to, iznimno sam povezana s prirodom. Evo, iz Zagreba smo pobjegli u prirodu i osjećam se kao da sam se vratila k sebi, u svoj pravi dom - otkriva nam inspirativna sugovornica.
Industrija se, kako navodi mijenja podjednako munjevito i - nimalo. To je jedan apsurd branše, ali i života, kaže.
U jednu ruku imamo vrhunac hiperkonzumerizma, a u drugu se proizvodi kao u 19. ili 20. stoljeću. Na tom je tragu osnovan i IOM, u nastojanju da, kako kaže, obuhvati njezino iskustvo, znanje i snage, u namjeri da služi i bude dio promjene koja se događa, a naišao je, dodaje, na iznenađujući interes i podršku.
U razvoju poslovanja vodi se, kako ističe, fluidnim modelom, odgovarajući na potrebe potrošača, te izbjegavajući gomilanje nepotrebnih predmeta.
Uz ˝zagrljaj˝ većih partnera koji žele podržati njenu dobru priču ide korak po korak, dan po dan, uživajući i stvarajući na principu ručne, odgovorne i održive proizvodnje čije su glavne odrednice minimalan otpad, te izostanak toksina i plastike.
- Od materijala koristim podravski lan i konoplju, finsku koprivu, njemački organski pamuk i pinatex iz Španjolske (materijal koji se dobiva od vlakana ananasa). Materijali su veganski, organski i biorazgradivi.
Provodim prirodno bojenje lokalnim biljkama, upcycling te cirkularan pristup dizajnu i proizvodnji. Odjeća se ne radi sezonski i nema kolekcija.
U radionici vrijeme dijelim na proizvodnju, stvaranje kvalitetnog sadržaja, širenje ideje, povezivanje s drugim proizvođačima, sađenje koprive, bojenje, istraživanje i razvijanje proizvoda, da svaki dio IOM-a bude još održiviji i bolji - navodi opisujući svoj uobičajeni radni dan, nimalo nalik onome koji zamišljamo kada nam na pamet padne posao dizajnera.
Kako je velik dio njenih napora zagovorateljske naravi, na Instagram profilu Instituta, uz gotovo svaku objavu može se pročitati često bolne činjenice koje karakteriziraju brzu modu kakvu poznajemo, kao i one koje odražavaju blagotvorni učinak pristupa modi koji i sam primjenjuje.
Sve, kaže, polazi od edukacije, pa citirajući sir Davida Attenborougha, poznatog autora okolišno osviještenih dokumentaraca, ističe kako je očuvanje planeta komunikacijski izazov.
-Treba pronaći zlatnu sredinu kako komunicirati ideje održivosti, to je pravo umijeće i ima ljudi koji se samo time bave, komuniciranjem ekoloških ideja. Ja sam u potpunosti posvećena tom zadatku, te budući da sam toliko istraživala industriju i modu, osjećam da je moj poziv širiti to znanje i učiti s drugima, razvijati se.
Za mene je održivost put koji stvaramo zajedno. Najveća promjena dogodila se izmjenom generacije, sada je generacija Z najveća potrošačka skupina i upravo mladima možemo zahvaliti širenje ovih pozitivnih praksi u industriji.
Da bi došlo do promjene, čovjek mora biti otvoren i spreman prihvatiti činjenicu da je možda njegovo cjeloživotno vjerovanje – varka. Svijet se mijenja i uskoro nećemo imati luksuz na održivost gledati u kategorijama „vjerovanja”, jer nam je realnost pokucala na vrata.
Mijenjati se moramo, nema drugog izlaza - mišljenja je ova modna revolucionarka, koja sklonima sličnom promišljanju kao dodatni poticaj na usklađeno djelovanje preporuča upravo knjigu Davida Attenborougha: "Život na našem planetu – Moje svjedočanstvo i vizija budućnosti".
Na pitanje može li održivi dizajn u ekonomskom smislu konkurirati mainstream modi, budući da male serije, lokalno i organski uzgojene sirovine, ručni rad od pređe do dizajna, kao i sve što smanjuje ekološki otisak bitno diže cijenu konačnog proizvoda, te kako prosječna osoba može podržati promjenu ako si ju ne može priuštiti, odgovara kako održiva moda nije toliko skupa, koliko su odjevni predmeti na koje smo navikli nerealno jeftini, te kako svatko može djelovati u skladu s vlastitim mogućnostima.
- Odjeća koju nalazimo u većini trgovina jeftina je masovno proizvedena na Globalnom jugu, u Bangladešu ili Vijetnamu, bez regulacija proizvodnje, u nehumanim uvjetima i od ruku potplaćenih radnica.
Mislim da svi znaju da cijena proizvoda govori od koje sirovine i u kojim uvjetima je proizvod napravljen. Takva cijena odjevnog predmeta označuje da je riječ o predmetu bez vrijednosti, za brzu potrošnju i lako odbacivanje.
A ti predmeti prolaze složen proces proizvodnje, i to linearne proizvodnje – kada predmet dođe do kraja svog životnog ciklusa, baca se i postaje otpad. Jedan od najvažnijih koraka i ciljeva prema održivoj modi je izbaciti poliester, to je, mislim, nešto što svi možemo učiniti - upozorava naša sugovornica, ističući kako se najveći izazov, potrošnja i emisije, ali time i prilike, nalaze se na početku proizvodnog lanca – u sirovinama.
Prema njenim riječima čak 72 posto ekološkog otiska odlazi pri fazi uzgoja i izrade sirovina, a 65 posto odjeće koja se danas proizvodi temeljeno je na poliesteru. Za proizvodnju ovih vlakana godišnje se, kako navodi, koristi oko 70 milijuna barela nafte.
Riječ je o petrokemijskom proizvodu (kemijski proizvod dobiven od nafte) za čiju je razgradnju potrebno više stotina godina, pri čemu se u okoliš otpuštaju mikrovlakna. Postoje, kaže, praktični koraci, koje svatko može učiniti kako bi podržao održivu filozofiju.
- Ako odjevni predmet nosimo devet mjeseci duže ekološki otisak smanjuje se za 20-30 posto. Kad je moguće odjeću bi valjalo prati na 30ºC, jer se iznad te temperature tekstil lakše „raspada“, te koristiti tekući deterdžent i izbjegavati sušilice, kao i smanjiti broj pranja jer se pri svakom pranju u vodu otpuštaju mikrovlakna.
Pokušajmo biti svjesniji kupci te izbjegavati trendovsko kupovanje. Svatko može učiniti mali korak, tamo gdje se nalazi i u skladu sa svojim mogućnostima. Svatko može biti dio promjene - smatra modna aktivistica, koja upravo u domeni proizvodnje osnovne sirovine vidi šansu za prosperitet domaće tekstilne industrije.
Iako se, kako navodi, uvriježene percepcija zlatnog doba hrvatskog tekstila nalazi u šezdesetim, sedamdesetim, osamdesetim godinama prošlog stoljeća, pravo zlatno doba i procvat tekstilne industrije u Hrvatskoj dogodio se oko 1935. godine, kad je uvedena zaštitna carina, čime se poticala domaća proizvodnja.
Uvoz robe time je, kako navodi, smanjen za 73 posto, a domaća tekstilna industrija pokrivala je potrebu gotove pamučne i vunene robe do 90 posto.
U toj stvarnoj povijesnoj priči nalik bajci većina tvornica je prerađivala domaću sirovinu, a samo su se četiri tvornice bavile konfekcijom. Bili smo, za ne vjerovati, treći najveći proizvođač kudelje - vlakna dobivena od konoplje na svijetu.
Zbog ekonomske krize uvjetovane ratom u 40-im godina prošlog stoljeća, te novim okvirima uzdizanja konfekcije koje su donijele pedesete i šezdesete industrija je počela zapadati u nevolje globalnog konteksta, čiji epilog nam je, dodaje, dobro poznat.
- Najveća tragedija industrije je upravo uništenje primarne proizvodnje i ovisnost o uvozu sirovina. Kod nas se uzgajao lan i konoplja, a danas vidim veliki potencijal u uzgoju koprive, koja se naziva vlaknom desetljeća.
Često ljudi ne povezuju da je Koprivnica imenom vezana uz koprivu i da ovdje zaista ima mnogo kopriva, pa je moja velika želja početi uzgajati koprivu. No, dok ne počnemo štititi svoje, neće biti napretka.
Budućnost je uvijek neizvjesna, ne postoji kao jasno zacrtana, već se odlikuje odlukama koje donosimo upravo u ovom trenutku - smatra mlada dizajnerica koja, osim na ideji održivosti svoju estetiku gradi na inspiraciji iz prirode, glazbe, knjige i dobrog životnog ritma.
- Estetiku temeljim na tragu mističnog zena, pustinjaka redovnika koji šeće po prirodi, skuplja bilje, voli lijepo oblikovanu riječ, kao i predmet, divi se životu, ljepoti jednostavnosti. A tu je naravno i motiv bijelog jelena, podravsko-postirskih krajolika, mirisa i osjećaja koji prožimaju svaku moju nit - dodaje.
Voliš ovakve teme? Svaki dan donosimo nove! I sve su na našem portalu https://slobodnadalmacija.hr/budi-slobodna