U svoj voćnjak nedaleko od ušća Neretve Joško je uložio puno truda i rada. Svakodnevni posao na plantaži mandarina puno je duži od osmosatnog radnog vremena, ali on se ne žali. Dapače, spojio je ugodno i korisno, radnu terapiju koja ga opušta i bogat urod mandarina. Na 1400 stabala ubere i do 60 tona
Kad mandarine procvjetaju, ovdje je raj na zemlji. Sve miriše. Jedan prijatelj donese svoje košnice pa pčele zuje tražeći med. Onda u mandarine dođete ne da biste radili, nego da se odmorite – tim nas je riječima dočekao razvojačeni hrvatski branitelj i pripadnik legendarne 4. gardijske brigade Joško Jelavić (57) na plantaži mandarina nedaleko od ušća Neretve. On je u mandarinama otkrio neki novi smisao koji ga pokreće naprijed i u njemu liječi ratne traume koje je doživio u Domovinskom ratu.
Prošao je Joško s 4. gardijskom brigadom brojna hrvatska ratišta na kojima se ispisivala novija hrvatska povijest. I danas bi kaže učinio isto – bez razmišljanja bi išao braniti domovinu.
Joška smo zatekli u rezidbi mandarina, koja je ovoga proljeća malo zakasnila, što zbog epidemije COVID-a 19, što zbog lošeg vremena.
– Ali sve se stigne kada se hoće i kada se ima volje za rad – govori nam. A volje kod njega ne fali, a i na mandarinama ima svakodnevno posla, od zimske rezidbe i gnojenja pa do jesenske berbe. Pokazuje nam Joško i mandarine rekorderke, čija stabla u rodnim godinama mogu donijeti i do 600 kilograma ploda.
Stričeva ruka
Osim fizičkog rada, Joško u svoj voćnjak ulaže i puno ljubavi prema stablima mandarina i poljoprivredi, koju je naslijedio od svoga strica Vojka Jelavića, koji je bio poznati agronom u nekadašnjem PIK-u "Neretva" u Opuzenu. On je zapravo i zasadio stabla koja su sada u punoj rodnosti, birajući sorte koje daju najbolje prinose – kawano wase i unšiu. Sada je Joško sa svojom obitelji, suprugom Tihomirom i petero djece, nastavio stričev posao u voćnjaku.
– Ovo je lijek za dušu. Rad na mandarinama me opušta – govori nam dok sa suprugom Tihomirom skuplja tek odrezane grane mandarina.
– Zar nije bolje ovako raditi na zemlji nego hodati po kafićima ili stalno gledati televiziju? Sve to čovjeka opterećuje, a rad ga oslobađa stresa i negativne energije – govori nam Joško iz vlastita iskustva.
U ovaj voćnjak nedaleko od ušća Neretve uložio je puno truda i rada. Vidi se to odmah na prvi pogled – što fotoaparat našega reportera Bože zorno lovi. Sve je kao po špagu – što bi se reklo, premda nam Joško govori što će sve tek napraviti do cvatnje, pa nakon cvatnje.
– Stric, stari agronom, zadovoljan je kada ga ponekad dovezem da pogleda mandarine. On to voli, ali više ne može raditi – govori nam Joško.
Svakako, svakodnevni posao na plantaži mandarina puno je duži od osmosatnog radnog vremena. Ali naš se sugovornik ne žali. Dapače, spojio je ugodno i korisno, svojevrsnu radnu terapiju koja ga opušta, a kao rezultat ima bogat urod mandarina. Na 1400 stabala u rodnoj godini ubere i do šezdesetak tona. Radi se obiteljski koliko se može, a kad je berba, onda uzima i radnike berače.
Ratne traume
Zapravo, kad je izišao iz vojske, Joško nije ni sanjao da će mu mandarine postati životni hobi. Ipak, s vremenom je uvidio da se upravo kroz rad najbolje mogu zaboraviti ratne traume.
– Teško je to zaboraviti, ali čovjek se zaokupi nečim drugim i to je jako dobro – govori nam Joško, kojemu ratnih trauma nije nedostajalo.
Jedna od težih epizoda s njegova ratnog puta je kad je ranjen kod Mrkonjić Grada od istog rafala koji je pokosio legendarnog Andriju Matijaša Pauka. Na svu sreću, preživio je. Toga se nerado sjeća naš sugovornik koji je prošao brojna hrvatska ratišta. U razgovoru se tek prisjetio bitke na Stolovima kod Stoca te bitke na Čavaškoj gradini u Popovu polju.
Degustiramo i rakiju od višanja i mandarina koju je napravila Joškova supruga Tihomira. Od viškova mandarina ona napravi i marmeladu, koja je jako ukusan slatki zalogaj.
Kad mandarine rode i grane se saviju pod težinom plodova, Joška zaokupljaju skroz druge brige. Kako ih i kome prodati.
– Nije to baš lako. Nekoliko godina radili smo u minusu, cijena je bila vrlo niska na otkupima. Ali opstali smo – govori nam.
Ali sada ima drukčiju strategiju prodaje, koja se pokazala financijski isplativijom. Mandarine prodaje na štandu u Dugoj Resi. Zahvaljujući angažmanu Dubrovačko-neretvanske županije, koja je organizirala da neretvanski voćari prodaju svoje mandarine na štandovima i tržnicama gradova na kontinentu, Joško uspije prodati mandarine i zaraditi puno više nego da ih daje na lokalne otkupe.
– Budem po desetak dana u Dugoj Resi i prodajem, pomažu mi i sinovi. Svakako je bolje tako – ističe Joško, koji se i ove godine nada dobrom urodu na plantaži. Naravno, ako ne bude nepredviđenih štetnika koji mogu ugroziti mandarine.
Joško redovito obilazi svako stablo i promatra ima li na njemu bolesti ili nametnika. Na svu sreću, nije vidio narančina moljca, koji doslovno uništava mandarine. Za njega ima žute i plave ljepljive lovke.
– Ako se pojavi, lako ću se obračunati s njim – šali se Joško, koji je na plantažama mandarina otvorio novo poglavlje svoga života. U voćnjaku je kao u svojem dnevnom boravku. I kad ima i kad nema posla, uvijek ga se može naći među zelenim stablima. Čak mu i gosti dolaze na čašicu razgovora i rakije od mandarina.