Unatoč svojoj nadmoći, neprijatelji nisu uspjeli u svom zločinačkom naumu da nas unište i protjeraju s područja gdje su naši preci živjeli stoljećima. Za razliku od njih, mi smo imali nešto drugo. Imali smo strašnu volju i želju, imali smo srce i ljubav prema rodnom kraju i našoj Domovini, i to je definitivno presudilo
General Damir Krstičević legenda je 4. gardijske brigade, njezin ratni zapovjednik i osoba najpozvanija govoriti o njezinu ratnom putu, 30 godina od nastanka brigade. Upitali smo ga što ona danas znači u javnosti?
- Dopustite mi, prije svega, da čestitam tridesetu obljetnicu naše legendarne Četvrte svim pripadnicima, mojim prijateljima i suborcima, koji su se borili pod zastavom i oznakama Četvrte gardijske brigade, ali i svim našim građanima kojima su Četvrta gardijska brigada i Hrvatska vojska u srcu, a takvih je velik broj.
Brigada je dio novije povijesti našeg naroda i uvjeren sam kako će ostati vječno sjećanje na slavni ratni put 4. gardijske brigade.
Zbog zasluga u Domovinskom ratu, ali i velikog broja ljudi koji je prošao kroz brigadu, mogu slobodno reći kako je Četvrta gardijska brigada jedan od prepoznatljivih simbola Splita, Dalmacije i cijele Hrvatske te je velika vrijednost pobjedničkog Domovinskog rata.
Ljudima, prije svega Dalmatincima, Četvrta gardijska brigada mnogo znači. To je razumljivo jer je brigada i nastala u narodu, stvarana je iz temelja.
Uzajamna veza pripadnika brigade i naroda koja je stvorena početkom Domovinskog rata i danas je snažna. Možemo to osjetiti na svakom koraku, a posebno to vidimo na obljetnicama kada deseci tisuća ljudi dođu na Rivu sudjelovati u proslavi Četvrte gardijske brigade.
Kapelica - sveto mjesto
Kako Četvrtu danas mladi doživljavaju?
- Uvijek se iznenadim s kolikom znatiželjom i entuzijazmom naši mladi pristupaju Četvrtoj gardijskoj brigadi, iako je većina njih rođena za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Najviše ih zanimaju povijest brigade, ratni put, naoružanje… žele se s Četvrtom gardijskom brigadom povezati kao primjerice s Hajdukom.
Kakav je odnos današnjih pripadnika Hrvatske vojske s tradicijom i nasljeđem Četvrte gardijske brigade?
- Naši mladi vojnici iznimno poštuju i cijene sve ono što 4. gardijska brigada predstavlja. U to sam se mogao i osobno uvjeriti tijekom svečanosti prisege i dodjele beretke novim pripadnicima bojne "Pauci" koja je sljednica ratne 4. gardijske brigade.
Kada se postroje ispred kapelice Sv. Križa u Dračevcu i poklone ispred slika naših poginulih junaka, na tim mladim ljudima vide se zadovoljstvo i ponos što su postali nasljednici legendarnih "Pauka".
Primjerice, dok izgovaraju tekst prisege: "Prisežem vama, poginuli vitezovi, i cijelom hrvatskom narodu, da ću s ponosom i dostojanstvom nastaviti vaš put“, meni osobno, a vjerujem i svima ostalima, ledi se krv u žilama, to su uistinu snažne riječi i obećanja.
Što za vas osobno znači kapelica Sv. Križa u Dračevcu?
- Kapelica je vječni spomenik svim našim poginulim suborcima iz Četvrte gardijske brigade. Tijekom obilježavanja značajnih obljetnica iz Domovinskog rata dolazimo ispred kapelice položiti vijence i zapaliti svijeće u čast i zahvalnost prema svim poginulim suborcima. Pokojni don Ingnacije Vugdelija jednom je za naše poginule rekao kako su to ljudi od Boga poslani da vode narod prema budućnosti, prema sreći. Stoga, dužni smo im iskazati najveće moguće poštovanje i zahvalnost za sve što su učinili.
Za mene osobno kapelica Sv. Križa je sveto mjesto i mjesto najdubljih osjećaja. To je mjesto gdje obnavljam svoju vjeru u Isusa Krista iz koje crpim snagu i nadahnuće u izgradnji Domovine za koju su pripadnici Četvrte gardijske brigade ginuli i dali svoje živote.
Uz bok Zrinskome
Dovoljno je vremena prošlo da se može ocijeniti kakvo će mjesto u hrvatskoj povijesti brigada zauzeti. Mislite li da će se Četvrta kolektivno smjestiti uz bok, recimo, Zrinskom?
- Da, uvjeren sam kako će budući naraštaji pamtiti Četvrtu kao jednu od najboljih gardijskih brigada u povijesti Hrvatske i brigadu koja ima velike zasluge u konačnom oslobođenju naše Domovine.
Što je najbolje što ste čuli o brigadi ili koje je po vama najznačajnije priznanje koje je brigada dobila?
- O Četvrtoj gardijskoj brigadi, o našem časnom i slavnom ratnom putu puno je toga do danas rečeno i napisano, a najbolje nas je opisao ratni ministar obrane Gojko Šušak, kada je tih ratnih godina rekao: "Hrvatska vojska u svom sastavu ima 7 gardijskih brigada, sve dobro obučene i naoružane, ali samo je jedna udarna, a to je Četvrta gardijska brigada."
Izreći ovakve riječi u vremenu dok u Hrvatskoj još traje rat i dok se ostale postrojbe spremaju za završne operacije uistinu ima težinu i velik značaj.
Kako ste uopće vi pristupili 4. brigadi? Počeli ste kao običan vojnik, izvidnik.
- Moj ratni put počinje u kolovozu 1991., nakon završetka Vojne akademije, kada pristupam Četvrtoj gardijskoj brigadi Zbora narodne garde. Vidio sam kakvo se zlo sprema Hrvatskoj, osjetio sam nemir i nisam to mogao mirno promatrati sa strane. Odmah sam sebe, svoje znanje i sposobnosti stavio na raspolaganje domovini.
Počinjem kao izvidnik jer tada diploma nije imala presudan utjecaj. Niste se kod pripadnika brigade mogli nametnuti s diplomom, nego isključivo djelima i osobnim primjerom. Morali ste postati jedan od njih, jedan koji s tim ljudima dijeli i dobro i zlo.
Vrlo brzo došla su do izražaja određena znanja, sposobnosti pa postajem zapovjednik Izvidničkog voda 4. gardijske brigade, zatim zapovjednik 4. bojne 4. gardijske brigade, a u ožujku 1993. godine, s nepune 24 godine, postajem zapovjednikom 4. gardijske brigade. Brigadu sam preuzeo od generala Mirka Šundova, koji ju je do tada izvrsno vodio.
Koji su vam trenuci u ratu bili najteži, možete li izdvojiti neki koji vas je posebno pogodio?
- Bilo je puno teških trenutaka, ali ništa se ne može usporediti sa stradavanjem vojnika! Za zapovjednika nema gore stvari od smrti vojnika. Za to se ne možeš pripremiti ni obučiti. Posebno je bio težak odlazak obitelji poginuloga. Reći obitelji da više nema njihova oca, supruga ili sina bilo je uistinu teško.
Jedna od težih zadaća bila je aktivna obrana na području Kašića, Islama Grčkog i Islama Latinskog nakon uspješno provedene operacije "Maslenica". U to vrijeme počela je izgradnja pontonskog mosta na Maslenici. Jug Hrvatske bio je ponovno spojen, neprijatelj se nije mirio s porazom pa je namjeravao ponovno presjeći Hrvatsku na dva dijela. Nismo im to dopustili! Pripadnici Četvrte gardijske brigade nadljudskim naporima odbili su sve neprijateljske napade.
Užasi 'Zime 94'
Treći događaj koji mi se urezao u sjećanje, a bio je posebno težak, jest izlazak s tenkovima na Dinaru u zimu 1994. godine tijekom operacije "Zima 94“. U surovim zimskim uvjetima Dinare trebali smo unatoč hladnoći, jakom vjetru i dobro utvrđenom neprijatelju, opstati tijekom zime te zauzimati dobre taktičke položaje za buduće operacije Hrvatske vojske.
U tim ekstremnim uvjetima gradili smo putove, trebalo je osigurati svu potrebnu logističku potporu i medicinsku zaštitu. Bilo je jako teško sačuvati tehniku od smrzavanja. Ali to smo sve uspjeli izdržati zahvaljujući zajedništvu, izvrsnoj spremnosti i motiviranosti pripadnika Četvrte gardijske brigade.
Vidjeli ste i doživjeli mnogo smrti. Ali ipak nekako je posebno bolna bila pogibija Andrije Matijaša Pauka na samom kraju ratnih operacija.
- Da, pogibija generala Andrije Matijaša Pauka bila je za mene, Četvrtu gardijsku brigadu i za cijelu Hrvatsku vojsku ogroman i nenadoknadiv gubitak!
Andrija mi je bio poput drugog oca. Puno sam od njega naučio i on je imao velik utjecaj na moju vojnu karijeru. Sretan sam i počašćen što sam ga poznavao i što sam zajedno s njim mogao oslobađati našu Domovinu. On je uistinu, bez ikakve dvojbe, jedan od istinskih junaka Domovinskog rata.
Bio je sve ono što vojnik i treba biti, izuzetno častan i pošten, hrabar, odvažan... bio je vojnik od glave do pete, moralna vertikala i uzor svim pripadnicima Četvrte gardijske brigade.
Nažalost, poginuo je gotovo zadnji dan rata, tijekom operacije "Južni potez“.
Umjesto da kraj rata dočekamo sretni i zajedno, morao sam se na groblju u Marini oprostiti od prijatelja, suborca i velikog čovjeka.
S druge strane, je li najradosniji trenutak bio ulazak u Knin? Ili neki drugi?
- Najsretniji smo bili kada smo oslobađali okupirane krajeve jer smo tako omogućili našem narodu da se, nakon dugih godina progonstva, vrati na svoja ognjišta. Ulazak u Knin bio je jedan od najradosnijih trenutaka Domovinskog rata, kako za mene osobno, tako i za sve pripadnike Četvrte gardijske brigade. Podizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi bio je povijesni trenutak, neopisiva radost i sreća. I dandanas se sjećam tog pomiješanog osjećaja ponosa i adrenalina koji me je preplavio u tom trenutku.
Knin je za naš narod simbol pobjede u Domovinskom ratu i ponosan sam na svoje suborce iz Četvrte i Sedme gardijske brigade koji su u "Oluji" oslobodili Knin, ali i na sve ostale postrojbe koje su omogućile najveću pobjedu u hrvatskoj povijesti – našu pobjedničku "Oluju"!
Zločinački naum
Svjedok ste nastanka brigade, njezinih prvih početaka. Kako danas gledate na činjenicu da je okupila mladiće često bez ikakva vojnog iskustva, a pogotovo bez oružja?
- Neprijatelj je početkom devedesetih bio nadmoćniji i u naoružanju i u ljudstvu. Ali unatoč svojoj nadmoći, nisu uspjeli u svom zločinačkom naumu da nas unište i protjeraju s područja gdje su naši preci živjeli stoljećima. Upravo su ta mladost, njihova hrabrost i naše zajedništvo prevladali u tim teškim vremenima. Pokazali smo da se rat ne dobiva brojkama niti željezom, već srcem!
Za razliku od neprijatelja, mi smo imali nešto drugo što je na kraju presudilo. Imali smo strašnu volju i želju, imali smo srce i ljubav prema rodnom kraju i našoj Domovini i to je definitivno presudilo.
Danas nevjerojatno zvuči činjenica da su naši gardisti išli na tenkove gotovo goloruki. Ali to je bilo tako! Dalmatinci i Hercegovci bili su nevjerojatno hrabri, to su bili neustrašivi ratnici. Temperament i dišpet naših Dalmatinaca i Hercegovaca lomio je sav čelik koji bi se našao pred Četvrtom gardijskom brigadom.
Kako je vrijeme išlo, tako smo se opremali i obučavali pa smo već nakon dvije godine na Maslenici pokazali da možemo provoditi najsloženije vojne operacije.
Je li to s današnje pozicije uopće zamislivo i moguće?
- Danas je to teško uspoređivati jer je Hrvatska vojska opremljena i obučena te u svakom trenutku može odgovoriti na sve izazove. Dok sam obilazio hrvatske vojnike diljem Hrvatske, a i u inozemstvu, uvjerio sam se da su to sjajni mladi ljudi i siguran sam kako bi oni s istim žarom, kao i naši hrvatski branitelji, branili našu Domovinu.
Otkud ideja da beretke budu baš crvene boje, devedesetih to i nije bila baš popularna boja?
- Smatrao sam bitnim i potrebnim da se ljudi identificiraju s postrojbom te da na taj način stvaraju privrženost i odanosti organizaciji, stoga smo izabrali slogan "U ovom znaku pobjeđuješ" (In hoc signo vinces) i crvenu beretku, simbole pobjedničkog mentaliteta.
U to vrijeme mnoge su postrojbe izabrale crnu ili zelenu beretku, a mi smo htjeli biti drugačiji. Crvena beretka zasnovana je na hrvatskoj tradicionalnoj boji, boji koja je na hrvatskoj zastavi i našem grbu. U svijetu ima dosta primjera da baš elitne, jurišno-desantne postrojbe, kakva je bila i Četvrta, nose crvene beretke.
Crvena beretka danas je prepoznatljiv simbol junaštva i hrabrosti u Domovinskom ratu. Pripadnike Četvrte gardijske brigade povezuje i danas.
Ostvarenje sna
Uvijek ste govorili da su najveća vrijednost Četvrte brigade njezini pripadnici, ljudi koji su je činili. Kakvi su to ljudi zapravo bili?
- Da, to su bili hrabri i odlučni hrvatski gardisti, dočasnici i časnici koji su bili predani ostvarenju po mnogima nemogućeg sna, a to je oslobođenje Domovine.
U ovoj prigodi želim iskazati svoje duboko poštovanje i zahvalnost svim bivšim pripadnicima Četvrte gardijske brigade.
Posebnu zahvalnost upućujem našim palim suborcima, istinskim herojima koji su za Domovinu dali ono najvrjednije, svoje živote. Veliko hvala i njihovim obiteljima!
Tijekom Domovinskog rata više od sedam i pol tisuća "pauka" prošlo je kroz brigadu. Uglavnom su to bili Dalmatinci i Hercegovci. Brigadu su tako popunjavali stanovnici s područja Splita, Šibenika, Zadra, Kaštela, Drniša, Sinja, Imotskog, Vrgorca, Metkovića i drugih mjesta Dalmacije i zapadne Hercegovine.
To su prije Domovinskog rata bili sasvim obični ljudi, bez vojnog iskustva. Početkom agresije na našu Domovinu oni su osjetili poziv, htjeli su se priključiti borbi za samostalnost te su napustili svoje obitelji, svoje domove, svoje živote.
Nisu to radili radi priznanja ili časti koju im danas iskazujemo. Borili su se za mir, za tisućljetni san. Iza njihova koraka rađala se sloboda!
Svaki od njih, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima, dao je svoj doprinos u izgradnji nepobjedivog ratnog stroja kao što je to bila Četvrta gardijska brigada. Hvala im još jednom na svemu što su dali za Hrvatsku!
Što je po vama, osim ljudi, bio ključ uspjeha u svim pobjedama koje je brigada ostvarila? Kako ste pobjeđivali?
- Prije svega domišljatošću i izvrsnom spremnošću naših vojnika. Imali smo taktičku zrelost i discipliniranost. Nadalje, primjenjivali smo modernu doktrinu i principe modernog ratovanja. Često smo znali iznenaditi neprijatelja. Primjerice, tijekom operacije "Zima 94", kada smo izveli tenkove na Dinaru. To u povijesti ratovanja do tada nije bilo zabilježeno. Kada smo krenuli oslobađati našu zemlju, uistinu je "gorilo i nebo i zemlja", kako je govorio naš pokojni Andrija. Zato Četvrta gardijska brigada u Domovinskom ratu i nije izgubila nijednu bitku. Sve naše pobjede bile su veličanstvene, besprijekorne i bez ijedne mrlje.
Itekako se isplatilo!
S ljudima ste prošli kroz pakao, uz krv, znoj i suze. Kad s ovim odmakom gledate, je li se isplatilo?
- Itekako se isplatilo! Mlada smo država i u ovih trideset godina puno toga smo već postigli. Možemo i moramo biti ponosni na svaki naš uspjeh! Ostvarili smo naš san iz devedesetih godina, postali smo članicom NATO saveza i Europske unije, a prošle godine smo predsjedali Vijećem Europske unije. Kroz stvaranje naše države dobili smo mogućnost da sami odlučujemo o našoj budućnosti. Našoj djeci osigurali smo bolju i sigurniju budućnost te zdravije temelje za uspjeh nego što smo ih mi imali početkom devedesetih.
Jesmo li se tim ljudima dovoljno odužili ili je, s druge strane, država možda pretjerala u njihovu zbrinjavanju?
- Hrvatski branitelji nisu se u Domovinskom ratu borili za privilegije i povlastice kako pojedinci danas to žele prikazati. Borili su se prvenstveno iz ljubavi prema Domovini, borili su se za slobodu, za bolju budućnost svoje obitelji. Hrvatski branitelji su kamen temeljac moderne hrvatske države i da nije bilo njihove žrtve, mi danas ne bismo živjeli u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.
Mnogi hrvatski branitelji izgubili su svoje živote i zdravlje boreći se za svoju Domovinu, velik broj njih i dijelove tijela. Nitko i nikakva materijalna prava ne mogu nadoknaditi ono kroz što su prošli. Najmanje što je država mogla je da im omogući pristojan i dostojanstven život koliko je to moguće.
Velik broj hrvatskih branitelja želi i danas doprinositi državi za koju su se borili, a interes svih nas je da im to i omogućimo, jer to su ljudi koji sigurno mogu doprinijeti daljnjem razvoju našeg društva!
Sjetite li se često ratnih dana? Mislite li da ste neke poteze u ratu mogli i drugačije povući?
- Naravno da se često sjetim ratnih dana i tog zajedništva koje smo tada imali. Prijateljstva sklopljena u ratu posebna su i vječna. Skupa smo se veselili, tugovali, odrastali… Danas zajedno čuvamo uspomenu na one kojih više nema. I zato, kad god se osvrnem, kada bi bilo moguće, promijenio bih svaki trenutak u kojem je poginuo ijedan naš suborac. No, ne zaboravimo da smo obranili i oslobodili svaki pedalj naše zemlje, a to ne bih promijenio nizašto. Ostvarili smo tisućljetni san svih Hrvata!
Maksimum pozornosti
Suborci vas hvale da ste uvijek mislili na druge, na svoje ljude. To radite i dalje. Koliko je to važno za zapovjednika?
- Odgovornost i zadaća svakog zapovjednika je briga o ljudima. Tijekom Domovinskog rata uvijek sam gledao kako uspješno provesti operaciju, a da pri tome maksimalno zaštitim ljude. To je bilo ključno u provedbi svake zadaće i na tome sam najviše inzistirao. Paradigma koju sam primjenjivao u Domovinskom ratu, a koje se pridržavam i danas, jest da nikada ne tražim od ljudi nešto što i sam nisam spreman učiniti. Ne mogu tražiti od ljudi da riskiraju živote ako ga i sam nisam spreman riskirati! To je bio jedini ispravan način, voditi osobnim primjerom.
Druga stvar koja je važna je dobra i odmjerena zapovijed utemeljena na svim čimbenicima koji mogu utjecati na ishod. Vojnici bi vrlo brzo shvatili da je neka zapovijed zrela i da je posvećeno maksimum pozornosti njihovoj zaštiti u odabiru načina izvršenja zadaće. I kao zapovjednik vrijedit ćete im onoliko koliko savjesno zapovijedate.
Čuvena je ona epizoda s kraja rata koju je snimatelj Malbaša zabilježio kamerom kada ste spasili ranjenog srpskog vojnika. To je doslovno pokazalo kako je Četvrta ratovala. Jeste li se vidjeli poslije rata s tim vojnikom, ako jeste, kako je izgledao vaš kontakt?
- Da, dobro se sjećam tog događaja. Bilo je to mjesec dana nakon operacije "Oluja".
Tijekom operacije "Maestral", gdje je Hrvatska vojska djelovala zajedno s Hrvatskim vijećem obrane i armijom Bosne i Hercegovine, negdje na širem području Šipova vidjeli smo ranjenog srpskog vojnika kako leži u travi.
Zaustavio sam zapovjedno vozilo u kojem je bilo ključno osoblje zapovjedništva brigade.
Prišli smo ranjenom vojniku i vidjeli da nije životno ugrožen. Budući da smo se nalazili u fazi borbenih djelovanja, pristupili smo odmah ispitivanju kako bismo imali što bolje informacije o neprijateljskim snagama.
On je tada bio poprilično uznemiren i preplašen. Smirili smo ga, pružili mu pomoć, polegli ga na šatorsko krilo te smo ga zatim ukrcali u zapovjedno vozilo. Kasnije smo ga predali u obližnji sanitet.
Nakon toga se više nikad nismo vidjeli, on je preživio rat i drago mi je da smo mu mogli pomoći.
Tog trenutka učinili smo nešto što smatram da je bilo jedino ispravno i moralno. Pripadnici Četvrte gardijske brigade, osim što su bili hrabri i požrtvovni, tijekom Domovinskog rata bili su i izrazito humani i plemeniti. Nastojao sam uvijek prenijeti na svoje ljude svoj životni moto koji proizlazi iz Kristova nauka kojeg se i danas držim, a to je "Nemoj činiti drugima ono što ne želiš da drugi čine tebi".
Plenkovićev savjetnik
Ratovali ste uz velika imena: Bobetko, Šušak, Gotovina... Kako bi danas ukratko označili njhov doprinos?
- Ratni ministar Gojko Šušak, generali Bobetko i Gotovina, uz prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana, najzaslužniji su ljudi za stvaranje Hrvatske vojske i našu pobjedu u Domovinskom ratu. To su junaci i simboli Domovinskog rata i hrvatske države i bila mi je čast što sam mogao surađivati s njima. Imali su jasnu viziju i bili su vrhunski stratezi i, najvažnije od svega, bili su istinski domoljubi!
Što sad radite, čime se sve bavite. Poznajući vas, teško možete mirovati?
- Danas, kao posebni savjetnik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, nastojim svojim znanjem i iskustvima pomoći gospodinu Andreju Plenkoviću gdje god mogu. Smatram kako unatoč nedaćama koje su nas zahvatile, poput razornih potresa i pandemije koronavirusa, izvrsno radi svoj posao i sretan sam što mu mogu pomoći u tome.
Kakva je budućnost Hrvatske vojske, možemo li biti mirni?
- Uvjeren sam da Hrvatska vojska ima sjajnu budućnost, ali moramo biti svjesni i konstantno ulagati u naše ljude, njihova znanja i sposobnosti kako bismo se na adekvatan način suočili s izazovima koje budućnost nosi.
Hrvatska vojska nije stvar, nije birokracija, Hrvatska vojska je živi organizam koji je ranjiv, koji se mora odgajati i o kojem se mora konstantno brinuti.
Imamo sjajne mlade ljude koji su ponosni što su pripadnici pobjedničke Hrvatske vojske, pobjedničku tradiciju i uvjeren sam kako će Hrvatska vojska i u budućnosti besprijekorno izvršavati sve svoje zadaće.
Dobar dio srbijanske vlasti i javnosti nikad se nije pomirio s porazom. Vidi se to po raznim izjavama, ali i po stadionima i skupovima, prije epidemije, dakako. Trebamo li se čuvati još jedne opasnosti s istoka?
- Ne bavim se njihovom javnosti, provokacijama ni izjavama predstavnika srbijanske vlasti. Velikosrpska politika potučena je do nogu u hrvatskom kraljevskom gradu Kninu, kada je veličanstvenom vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" pobjednička Hrvatska vojska u suradnji sa specijalnim snagama MUP-a zauvijek rasplinula san o velikoj Srbiji.
Hrvatska vojska danas je moćna, osposobljena i obučena i uvijek ćemo znati zaštititi našu državu i naše nacionalne interese.